Druga strana priče o rudniku u Sanskom Mostu: ‘Mnogi su prodali zemlju, potrošili pare, pa sad im smeta rudnik koji je tu već 70 godina’

Rudnik uglja u Sankom Mostu ovih dana izazova pažnju javnosti zbog navodne pobune mještana kojima rudnik smeta.

Rudnik vodi kompanija Lager, a iskopani ugalj ovih mjeseci vitalan je za rad Elektroprivrede BiH odnosno termoelektrana koje proizvode struju u trenutku kada njeni rudnici ne isporučuju dovoljno uglja.

Poznati su već dramatični apeli iz Elektroprivrede BiH po kojima je uglja malo, a struja na tržištu skupa – pa se kao posljedica već razmatra poskupljenje ovog energenta.

Novinari Raporta obišli su rudnik, razgovarali su sa radnicima i inženjerima koji vode rudnik, ali i sa mještanima.

Rudnik kao rudnik – ne može biti lijep. Pa tako nije ni ovaj.

Kada smo mu prilazili – prvo što nas je dočekalo jesu ogromna brda uglja. To je – kako nam pojašnjavaju: rezerva.

“Ovo je iskopano i čeka sa odvoz prema termoelektranama”, kaže nam na početku Nesib Vukalić, jedan od poslovođa.

On nas vodi do dvojice inženjera koji nam objašnjavaju proces rada i benefite koje rudnik donosi, ne samo za radnike, nego za cijelu Općinu Sanski Most kao i Unsko-sanski kanton.

Inženjer Sretko Obradović nam kaže da je rudnik u fazi iskopavanja. Svjesni su da rudnik može ružno izgledati i da ima svoje ‘nus pojave’, ali neće tako biti uvijek.

“Rekultivacija još nije došla na red, pa da se ljudi uvjere kako se to može lijepo srediti kada se posao završi.

A, naša je obaveza da imamo plan kako sve ovo zatrpati i kako vratiti u prirodno okruženje. Kada se uradi glavni dio rudarskog projekta u njemu je posljednja faza upravo rekultivacija. To znači vratiti ovo u prirodno stanje i uklopiti i prirodnu okolinu. To se može predivno uraditi”, navodi Obradović.

Ističe da je tek dva do tri posto nezadovoljnih radom rudnika.

“Od tog postotka, 50 posto ih ima svoj interes, a ostatak je nezadovoljan jer mu se ne ide odavde. Mi to razumijemo. Zato menadžment kompanije s tim ljudima uvijek traži najbolje rješenje”, navodi Obradović.

Ističe da je česta optužba da rade van koncesione zone.

“Pogledajte ovu mapu. Ona prikazuje šta je Lager uzeo pod koncesiju. Ove dvoje tačke prikazuju gdje mi kopamo. Mislim da je iz ove mape sve jasno”, rekao je on

Glavni tehnički rukovodilac Igor Sredić nam govori impresivne podatke.

“Rudnik kopa više od milion tona uglja na godišnjem nivou. Zadovoljili smo tržište trenutno, bila je kišna godina pa su hidrocentrale zadovoljile potrebe. Mi sad imamo tu rezervu. Osigurat ćemo ugalj za TE Kakanj i Tuzlu. Izvoz nam je u drugom planu. Dakle, većina onoga što se iskopa se i potroši u BiH. Naše strateško opredjeljenje je da ovaj bazen uglja koristimo za energetski stabilnost u BiH”, ističe Sredić.

Upravo to je važno u trenutku kada ljudi strepe od poskupljena struje i nestašice uglja za termoelektrane.

A, od svega – ogroman benefit ima i lokalna zajednica.

“Mi ovdje dižemo standard. Trenutno imamo zaposleno 130 ljudi u rudniku. Nemamo dovoljno radne snage u ovoj sredini. A prioritet nam je zapošljavanje ljudi iz Sanskog Mosta i okoline. Znamo da je Sanski Most poznat po tome da je ogromna stopa odlaska ljudi”, naveo je Sredić.

Profitira i Općina kao i Kanton.

“Mi, odnosno, kompanija Lager uplati 800.000 KM samo za jednu stavku ugovora. Plus plaćamo parcele koje su date pod koncesiju. Oko jedan milion KM se ubrizga u budžete Krajine”, navodi Sredić.

Firma naravno plaća i druge poreze, pa tako ističe da ovaj rudnik triši godišnje oko sedam miliona litara goriva.

“I nismo oslobođeni ove godine putarine. Pa sad izračunajte koliko tu plaćamo poreza, odnosno akciza”, naveo je.

Obradović pak ističe kako rudarstvo u ovom krajevima nije ništa novo.

“Rudarstvo je ovdje krenulo 1916. godine. Od tada do danas mi imamo ispitivanja za ovaj lokalitet sanskog bazena. Najkvalitetnija ispitivanja su rađena od 50-tih godina. I mi ih danas koristimo.

Mi ovdje imamo posla sigurno još 30 godina. A u planu nam je i nešto drugo. Mi želimo krenuti u proizvodnju gasa iz uglja. Tu ćemo novu tehnologiju primijeniti. Radimo sad eksperimente. Mislimo da je to budućnost, posebno što dobijemo puno vodonika pri tom procesu. A to je energent budućnosti”, navodi Obradović.

O samom poslu i ‘bundžijama’ koji bi da se rudnik zatvori razgovarali smo s radnicima i mještanima.

Nesib nam priča kako je i prije rata radio u rudniku.

“Ovo je inače bio rudarski kraj. Ja sam ovdje rudario prije rata. Radio u jami i počeo sam ovdje 2017. Vozač sam dampera. I nikakvih problema nema. Mi smo prezadovoljni, imamo redovne plaće, imamo gorivo – 50 litara, tri tone uglja dobijemo svako za sebe”, navodi Nesib.

Njemu nisu jasni ljudi kojima sad smeta rudnik, kada se zna da je i prije bio i nikome nije smetao.

“I prije rata sam dakle radio, i tad su bila sela okolo. I niko nije nikad pričao da mu smeta rudnik.

Ovaj rudnik nama mnogo znači. Za sve nas ovdje koji živimo. Ja do 2017. kao demobilisani borac nisam nigdje radio. Išao u Njemačku, isto radio u rudniku. Pa sam živio od poljoprivrede. Onda sam ovdje počeo i sin mi radi. I 15 mojih komšija radi tu.

Prašine ima, ali to je rudnik, uvijek je bilo. Općina je to trebala znati kada su davali saglasnost. Nikome ništa nije oteto”, jasan je Nesib.

Dok nas vodi u obilazak rudnika srećemo i druge radnike.

“Ako bi se ovo zatvorilo, slobodno mogu ugasiti i Sanski Most. Ovdje ljudi pošteno rade i zarađuju. Oni koji su prodali rudniku zemlju sad se kaju kad su potrošili pare i oni se najviše bune. To nije pošteno prema nama koji ovdje hljeb zarađujemo”, kaže nam Fahret koji vozi bagera.

Radnici nam govore da su najveće ‘galamdžije’ ljudi koji uopće ne žive blizu rudnika. Upućuju nas u selo koje bukvalno graniči sa iskopinama. Seoski put dijeli kuće i rudnik.

Tu nalazimo Ferida Rakanovića.

“Ja ovdje živim. To je selo Gorica. Ovaj rudnik je ovdje 40 godina. Ova kompanija je tu sedam-osam godina. Narod k’o narod. Mi jesmo bili ugroženi posljednjih godina, ali šta god smo tražili ljudi su nam izašli u susret. Ovdje su neki prodali zemlju i sad kad su potrošili pare, bune se. Mi sad stojimo na mojoj zemlji, ja sam je iznajmio rudniku. Oni su se obavezali da će to vratiti u prvobitno stanje”, rekao je on.

On ističe da su mnogi zemlju prodali po cijeni po kojoj su htjeli.

“Niko nikog nije tjerao. Svi su dobre volje prodali. Ovaj rudnik za cijelu ovaj grad znači puno. Ovdje svi mogu raditi. Ko god je došao i tražio posao – dobio ga je! Ima ih koji neće da rade, pa se bune. Ja ne radim, u penziji sam, ali evo i ja da se javim da radim dobio bi ovdje posao. To nema na puno mjesta”, ističe Rakanović