Druga strana Ismaila Zulfića i Ismaila Barlova: Rođeni su u mjesec dana razlike, zajedno preko trnja stigli do zvijezda

Ismail Zulfić i Ismail Barlov ponos su Bosne i Hercegovine, a za ovaj vrhunski plivački dvojac zna cijeli svijet. Obojica su rođena 2010. godine, u samo mjesec dana razlike. Upoznali su se na Olimpijskom bazenu Otoka u Sarajevu kada su došli u PK Spid koji je osnovao Amel Kapo, upravo kako bi sva djeca i tipična i atipična, mogla trenirati i postizati uspjehe. Zulfić, Barlov i Kapo bili su gosti emisije “Druga strana” i ispričali priču koja je dovela ovaj dvojac do brojnih medalja i uspjeha.

Jedan Ismail voli informatiku, drugi engleski jezik, na putovanjima ne pričaju o školi, samo o takmičenjima, odmaraju uz igrice, slušaju muziku, igraju i vole fudbal, skijaju i bordaju, jedan drugom su najveća podrška i najbolji su prijatelji. Njihov trener Amel ističe da je njihov put veoma trnovit, od djeteta koje nisu htjeli primiti u vrtić, do djece koje nakon uspjeha dočekaju BH Fanatikosi, cijela škola, mahala, uz vatromet i slavlje.

Od prvom susreta znali su da će biti najbolji drugovi

Ipak, najveću ulogu u svemu igraju roditelji koji moraju biti dobri organizatori. Voze ih na treninge, pomažu im da pređu sve arhitektonske prepreke do ulaza u bazen, ali idu s njima i na takmičenja. Tu najčešće uskaču očevi koji imaju ulogu ličnog asistenta.

Ismail Zulfić je počeo plivati sa pet godina, odnosno kada je došao na prvi trening u PK Spid.

“Na početku me bilo strah vode, ali me trener ohrabrivao, donosio loptice i na kraju sam zavolio vodu”, rekao je Zulfić.

Ismail Barlov je već znao plivati, a u PK Spid je došao sa sedam godina.

“Upoznao sma Ismaila i sve sam zavolio”, prisjetio se.

Kada su se ugledali prvi put znali su odmah da će biti najbolji drugovi i da će zajedno ići na takmičenja. S obzirom da imaju ista imena, raja ih tokom treninga oslovljava s prezimenima.

Kapo: Sjedio sam na rukama da se poistovijetim s Ismailom

No, put do zvijezda bio je trnovit.

“Oni pri rođenju, čovjek bi rekao na prvi pogled da su osuđeni na drugačiji život, ali s druge strane kroz sport su tako dobro kompenzirali to sve gdje više niko ne gleda šta ne mogu već šta mogu. I to na fantastičan način dokazuju nama odraslima da su problemi samo u našim glavama. Djeca nemaju nikakvih problema”, rekao je Kapo za N1.

S obzirom da se takmiče u drugim klasama, jedan drugom nisu konkurencija već najveća podrška. Amel se prisjetio i početka kada je Ismail Zulfić prvi put došao na trening.

“Sjedio sam na svojim rukama kako bi se poistovijetio s njim jer imamo običaj da djeci kažamo nabaci pet i slično i nisam htio da ga uvrijedim. Sjećam se da su nas svi na bazenu okružili i bilo im je neugodno, ali sada ih niko ne gleda drugačije i bodre ih. To je put koji ide, kako se našalimo, preko Svitave. Kada bi svako neko uradio dobro nešto danas a da ne traži ništa zauzvrat – poklonio osmijeh, otvorio vrata nekom ili propustio na pješačkom – to nekom znači mnogo i svijet bi bio ljepši. Mi smo sretni što gledamo kako se naš mikrokosmos mijenja. Teško je, ali je lijep osjećaj, pogotovo kada vidiš rezultat”, rekao je Kapo.

Preko trnja do zvijezda

Obojica Ismaila kažu kako se dosta toga promijenilo otkako se bave plivanje. Prije su ih znali gledati drugačlije, ali sada, ističu obojica, svi ih pozdravljaju i čestitaju im.

“Kada sam se vratio iz Milana s prvom medaljom i došao u školu, svi nastavnici i drugovi su me dočekali. Oni su mi i velika podrška i uvijek mi požele sreću kada idem na takmičenja. Svaki put kada dođem u školu dočeka me jedan drug koji mi pomogne i ponese ruksak u učionicu”, rekao je Zulfić.

Ismaila Barlova su dočekali BH Fanatikosi.

Obojica imaju velike ciljeve. Ismail Barlov otkriva za N1 da želi da 50m prsno otpliva ispod minute, a Ismail Zulfić 50m delfin do 37 sekundi u Parizu.

Za takmičenja se snalaze, nekada i posuđuju novac

Problem je, kao skoro u svim sportskim kategorijama, što ništa nije sistemski riješeno. Troškove putovanja na takmičenaj snose najčešće sami, ali imaju pomoć Grada Sarajeva i Ministarstva kulture KS te ponekih sponzora. No na projekte znaju čekati i po pola godine pa se snalaze – ušteđevinom ili posuđivanjem novca.

Kada se pripremaju za takmičenja treniraju dva puta dnevno. Želje su im da osvoje medalje na paraolimpijskim igrama, ali i drugim takmičenjima.

Sitnice ih čine sretnima

A koliko su skromni govori i ono šta ih čini najsretnijim: “Najljepši osjećaj je kada nas nagrade aplauzom.”

Opširnije pogledajte u videu ispod.

N1