Dr. Zvizdić: Gdje su u koroni oboljeli od raka?

Služba palijativne njege JU Dom zdravlja KS-a uprkos pandemiji koronavirusa svakodnevno obilazi pacijente, pokušava ublažiti bol oboljelima od malignih bolesti u terminalnom stadiju, ali i zaliječiti bol duše svakog pacijenta.

Pokušavaju pomoći članovima porodice da prihvate bolest, ali i obučiti ih kako da im budu partneri kroz proces pomoći bolesnom. Nažalost, od početka pandemije koronavirusa osobe oboljele od raka su zapostavljene od drugih institucija i ustanova.

Iscrpljeni resursi

– Najteže stanje bilo je na početku pandemije, kada mi nismo dolazili na adrese i kada su preko noći bolničke ustanove zatvorene. Bolnički kapaciteti su ograničeni, uglavnom se ovi pacijenti koji su ranije tokom neke terapije ili nakon nje ostajali na boravku u bolnici sada vraćaju kući. Socijalne ustanove također nemaju kontakt s njima, a mnogi su i prije bolesti, ali i tokom dugotrajnog liječenja raka itekako iscrpili sve resurse i potrebna im je pomoć. Uglavnom, na terenu zatičemo sve teže situacije i ne možemo ostati imuni, kaže dr. Fahira Zvizdić, koja u timu sa medicinskom sestrom Eminom Drkić neumorno rješava sve ove probleme.

U jednoj od porodica ne radi niko, sin je radio, ali nakon pogoršanja majčine bolesti morao je napustiti posao. U drugoj porodici slična situacija, majka sa četvero djece živi u neljudskim uslovima, a niko ne radi.

– Nevjerovatno je da tokom dijagnostike koja traje po nekoliko mjeseci, nikada niko ne uvidi stanje takvih ljudi i ne zapita se ima li koristi liječenje kada pacijent nema osnovne uslove za život, a uz to svi znamo koliko ova bolest iziskuje novca, ali i mira, ljubavi, topline. Na početku pandemije tri mjeseca nismo imali kućne posjete, to je bila politika svih zdravstvenih ustanova zbog sigurnosti pacijenata.

Kada se epidemiološka situacija popravila, mi smo krenuli sa radom. Ono što je problem u KS-u duže od 20 godina otkako postoji ova ambulanta je nedostatak osoblja za rad sa takvim pacijentima. Mi imamo dva tima, dvije doktorice i dvije medicinske sestre za cijeli KS.

Nažalost, nemamo multidisciplinarni tim koji je neophodan da bi se problemi takvih pacijenata rješavali kako bi trebalo. Međutim, mi sami kreiramo taj tim shodno potrebama pacijenata. Ukoliko zateknemo pacijenta koji je u stanju socijalne potrebe, bespotrebno je da rješavamo bilo kakav zdravstveni problem kada on nema osnovne uslove za život, niti ima nekoga da brine o njemu, daje mu lijekove i sl. Kontaktiramo socijalnog radnika radne jedinice Doma zdravlja, ovisno o općini gdje žive ti pacijenti. Imamo odličnu saradnju sa kolegama koje isti dan izađu na teren i rješavaju takve probleme.

Nedavno smo imali jednog pacijenta koji je logoraš i živio je sam. Njegovi prijatelji su brinuli o njemu. Kada smo stupili u kontakt s njim, pozvala sam socijalnog radnika DZ-a Novi Grad, istoga dana su izašli u kućnu posjetu i on je sutradan imao sve završeno za smještaj u nadležnu ustanovu koja će brinuti o njemu 24 sata. Ali, šta je sa bolesnicima koji ne dođu do nas, pita Emina Drkić, medicinska sestra.

Osobama za evidenciju u Palijativnoj službi dovoljno je da dostave otpusno pismo ili nalaz specijaliste sa dijagnozom karcinoma.

Prošle godine evidentiran je 571 novi pacijent, što sa onima iz prethodnih godina daje broj veći od 1.000 pacijenata.

– Naš zadatak je tretman simptoma koje pacijenti mogu imati, a uzrokovani su karcinomom. Nismo u mogućnosti da budemo 24 sata uz pacijente, ali način na koji uspijevamo da zadovoljimo njihove potrebe je da u komunikaciji sa porodicom, koja bude apsolutno educirana, cjelokupni adekvatan tretman simptoma može dovesti do povećanog kvaliteta života takvih pacijenata.

Naša primarna uloga je da život i pacijenta i porodice bude dosta kvalitetniji, dodaje Drkić, ali se vraća na sistem kojeg nema, na komunikaciju koja izostaje i na ljude koji ne vide očite stvari.

Palijativna njega u tretman po potrebi sama uključuje neuropsihijatra, psihologa, socijalnog radnika nadležnog doma zdravlja.

– Nažalost, i porodica kao naše najveće blago sve je slabija. Ljudi imaju sliku da ćemo mi preuzeti kompletnu brigu o članu porodice koji je obolio, da ćemo biti tu 24 sata, da nekoga presvučemo, nahranimo i damo lijekove. Imamo dosta pacijenata čija su se djeca raselila, ima ih koji nemaju nikoga, ali imamo i one koji imaju porodicu, a kao da nemaju, naglašava Drkić. Dodaje da će se i zdravstvo teško oporaviti od pandemije. Stekle su se neke pogrešne navike, pacijenti su preuzeli dijagnostiku na sebe, oslanjajući se na internet.

Emocije

– Ne funkcionišemo na normalan način da pacijenti imaju pristup ustanovama. Ovaj način rada nije stvar naše volje, ovo nalaže Svjetska zdravstvena organizacija u cilju zaštite pacijenata koji ionako već imaju određene dijagnoze i kojima bi bilo koja viroza dodatno zakomplikovala ili pogoršala stanje. Ali i pacijenti su krenuli pogrešnim putem, posebno mlađa generacija. Liječe se sami uz konsultaciju sa Googleom, a zdravstvene ustanove im služe samo kao servis. Nazovu i traže da im se propiše konkretan lijek, ne dozvoljavaju da im se skrene pažnja na negativnost određenog lijeka ili u našem slučaju flastera protiv bolova. Mnogo vremena nam oduzimaju pokušaji da objasnimo da te stvari ne mogu funkcionisati tako, naglašava Drkić.

Palijativna njega podrazumijeva savjete o liječenju, primjeni terapije, njezi, informisanje o ishrani, te recepte za flastere koji umanjuju bol.

– Pacijenti su sve mlađi i sve je veći broj oboljelih od karcinoma. Samo uz pravu informaciju koju pružite porodici dobijate saradnika u adekvatnom pružanju usluga pacijentima. Zajedno moramo raditi da pacijentu bude bolje. Često su to razumne porodice, dobijemo puno pozitivnih povratnih informacija jer smo u stalnom kontaktu. Teško je raditi ovaj posao koji vas mora emotivno dotaći. Ne možete raditi sa djetetom od četiri godine kojem treba izdozirati morfij, ne možete raditi sa tako bolesnim ljudima u teškoj socijalnoj potrebi da vas ne dotakne. To su teške stvari za podnijeti, ali mi smo veliki profesionalci, sa velikim iskustvom, pa to pokušavamo nadomjestiti činjenicom da smo u stanju da pružimo odgovarajuću pomoć i to nam bude satisfakcija da zaštitimo svoje emocije, jer znamo da smo uradili najviše što je bilo moguće, istakla je dr. Zvizdić.