Dovoljno je da Rusi zapale šibicu i upale Balkan

Slučaj ulaska protjeranih ruskih diplomata u Bosni i Hercegovini u kombinaciji sa Dodikovom blokadom međuentitetske administrativne linije govori o povećanom pritisku Moskve na BiH nakon posjete našeg državnog Predsjedništva Kijevu. Sistem sigurnosti je zakazao u oba slučaja i tu nema opravdanja, jer sljedeći put situacija će u skladu sa prijetnjama ruskog ambasadora biti puno ozbiljnija.

Kao i na sve političke procese u svijetu i na ovaj region utiče ruska invazija na Ukrajinu. Američka sfera nacionalne sigurnosti proteklih mjeseci je bila preplavljena različitim vrlo kritičkim osvrtima na ukrajinsku kontraofanzivu na Južnom Frontu. Akcenat tih kritičkih osvrta bio je na činjenici da je ukrajinska ofanziva zapela i da ide ka svom neumitnom neuspjehu.

Istovremeno administracija predsjednika Bidena posebno gornje rangirani dužnosnici su horski isticali kako je bitno da Ukrajina pobijedi u ratu sa Rusijom ističući poziciju Bijele Kuće da ruske trupe moraju napustiti Ukrajinu, stvarajući dodatni pritisak predsjedniku Zelenskom. Državni sekretar Antony Blinken došao je nedavno u posjetu Kijevu da se lično uvjeri kako stvari napreduju na frontu i kakva je atmosfera u unutrašnjem krugu predsjednika Zelenskog nakon što je ukrajinski ministar odbrane Oleksej Reznikov uz još par zvaničnika smijenjen sa te pozicije.

Blinken je u Kijevu ponovio stav svoje administracije da su oni od početka na stanovištu da mirovni pregovori neće biti vođeni bez Ukrajine uz krilaticu “Ništa o Ukrajini bez Ukrajine”.

Bijela Kuća je odobrila novi paket vojne pomoći Ukrajini od 1 milijarde USD, no koliko do jučer, američka štampa je kritizirala trenutnu vojnu poziciju Ukrajine bez ozbiljnijih istupa Bidenove administracije da kontriraju tom trendu. Očito je da su špekulacije medija koristili za kritiku vojnih poteza Kijeva, aludirajući cijelo vrijeme na pokretanje mirovnih pregovora i postizanja političkog rješenja sukoba u Ukrajini.

Potrebno je Ukrajinu što prije staviti u retrovizor i završiti sa tim konfliktom bez posebnog osvrta na posljedice koje takav površan pristup može izazvati. Uzmite samo primjer Afganistana, a o Zapadnom Balkanu da i ne govorimo. Nered koji su Blinkenovi specijalni pomoćnici na sličan način napravili kako bi pod svaku cijenu zadržali stabilnost Balkana doveo je u pitanje povjerenje u politiku i ugled SAD-a, jer su svi mogući principi devalvirani kako bi se ostvario cilj.

Otrežnjenje, barem za BiH, je došlo sa presudom Evropskog Suda za ljudska prava u slučaju Kovačević koja se umjesto glavne paradigme narativa stabilnosti od strane američkih i EU zvaničnika stavlja u stranu. Umjesto toga prioritet se daje favoriziranju jednog entiteta čime se podcrtava etnička podjela u BiH koja će u konačnici zadovoljiti samo evropske desničarske krugove, a BiH i region u cjelini ostaviti u potpunom neredu na ivici konflikta. Rusi onda samo trebaju da zapale šibicu.

Ukrajina može svima da održi lekciju kako u političkom tako i vojnom ponašanju. Ukoliko ne dobiju traženu vojnu pomoć, Ukrajina će nastaviti da vodi rat po svom vremenskom planu i na svoj način. A od njih svi drugi mogu učiti prvenstveno šta je to etika, a generalštabovi armija članica NATO-a sa silnim analitičkim institutima i komitetima mogu da uče šta je to suština kombinovanih operacija.

Suština je da Moskva nema efikasan odgovor na vojne poteze koji su vuku iz Kijeva. Neka iz Monsa, vojnog sjedišta NATO-a, uzmu durbine, izoštre sliku i uvide da Rusi moraju da reaguju i da pomjeraju svoje snage za strateško zračno djelovanje izvan dometa ukrajinskih kamikaza dronova iz kućne radinosti. To znači da je dubina bojišta efikasno prenesena na teritoriju protivnika uključujući i ruski državni teritorij i to 1000 km po dubini. Ukrajinci djeluju protiv Rusa taktički, operativno i strateški i to godinu i osam mjeseci od početka ruske invazije.

Erozija povjerenja u rusku oružanu silu raste u svijetu, a u Rusiji dovodi do oružanih pobuna. Samo se u Bruxellesu i Washingtonu još stvara strašna fama o ruskoj vojnoj moći koja je sada spala na tzv. “Black ops” djelovanja po svijetu, gdje plaćenici Wagnera pomažu u vojnim udarima po Africi i dizanju etničkih tenzija na Balkanu s ciljem izazivanja konflikta u pozadini NATO-a. Nuklearna ucjena je jedina opcija Moskve da isposluje svoje nacionalne interese po svijetu što im je i glavni adut u hibridnom sučeljavanju supersila.

Sa druge strane Rusija jedva održava svoj vojni savez Organizacija ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO) na okupu u kojem se nalaze Armenija, Tadžikistan, Kirgistan, Bjelorusija i Kazahstan. U januaru 2022. Rusija je morala poslati svoje trupe u Kazahstan kako bi se izbjegao sukob ove zemlje sa Kirgistanom. Od 2020. Ruske trupe su razmještene na zadnjoj liniji dodira na Nagorno Karabahu između Armenije i Azerbejdžana.

Tadžikistan i Kirgistan su ušli u kratkotrajan sukob u septemberu 2022. i primorali su Rusiju da djeluje na rukovodstva obje zemlje kako bi se izbjegao širi sukob. Armenski premijer Pašanjin izjavio je da je oslanjanje na Rusiju strateški promašaj Armenije u sukobu sa Azerbejdžanom 2020. Dok Beograd kao najpouzdaniji saveznik Rusije na Balkanu otvoreno pregovara sa SAD-om i EU o ulasku Srbije u EU i uzročno posljedično u NATO. Upravo iz ovog razloga Rusija želi da prebaci težište fokusa na druge regione po svijetu tražeći mirovno rješenje u Ukrajini u kojem će zadržati okupirane teritorije. U tom kontekstu sebe traži i Dodik koji se u ovoj za njih složenoj geopolitičkoj situaciji nudi Moskvi kao novi čvrsti saveznik kako za političke nestabilnosti tako i za asimetrična vojna djelovanja u pozadini NATO-a. I to mu se toleriše upravo radi zadržavanja stabilnosti što samo povećava rizike i traži više pažnje glavnih aktera u Washtingtonu i Bruxellesu, što je i cilj Moskve dok ne odluče da zapale Balkan. Da to mogu učiniti govori nam upravo Dodikovo ponašanje čiji zadnji potez je da zabrani ulazak Schmidta u bh. entitet RS.

Ukrajina sa druge strane vojnim putem traži pravdan mir sa Rusijom i to tako što strpljivo i mukotrpno ratuje. Strateško opredjeljenje Ukrajine je rušenje kritične kopnene infrastrukture prema Krimu, oslobađanje pomorske blokade luke Odesa od strane Ruske Crnomorske flote sa vodenim i podvodnim kamikaza dronovima, konstantno umanjivanje ruskih vojnih kapaciteta za vođenje rata na prvoj crti i pozadini – posebno akcentirajući artiljeriju i u tom kontekstu vođenje istovremeno vrlo uspješnih manjih taktičkih operacija protiv dobro utvrđenih ruskih snaga na Južnom Frontu.

Ruski pokušaj strateškog prebacivanja težišta ofanzivnih operacija na drugi dio fronta gurajući 100.000 osrednje obučenih vojnika i istrošenih padobranskih divizija u bezglavi juriš na liniji Kupjansk, Svatove, Liman Kremina nema efekat povlačenja ukrajinskih rezervi sa njihovog glavnog cilja – prekida kopnenog koridora do Krima.

Istovremeno Rusi povlače svoje rezerve lateralno, odnosno kanibaliziraju svoje jedinice na drugim dijelovima fronta ne bi li zadržali Ukrajince na glavnom pravcu njihovog udara nakon proboja kod sela Robotine. To ostavlja mogućnost Ukrajincima da oni otvore nove tačke prodora i slome rusku odbranu koja više neće imati rezervi da ih zaustavi. U takvim okolnostima Wašington još kalkuliše sa odobrenjem da se Ukrajini dostave super precizni ATACMS projektili kratkog dometa koji se mogu ispaljivati sa VBR-a M-142 HIMARS koji su Ukrajini dostavljeni u julu 2022. kako bi zajedno da vođenim projektilima JAVELIN i dronovima, neumitno promijenili kurs ratnih operacija.

Bijela Kuća se na nagovor Pentagona jedva složila da se Ukrajini dostavi kasetna artiljerijska municija koja je dosta smanjila procenat gubitaka kod ukrajinske vojske, dok su se u dostavi kapaciteta ratne avijacije morale umiješati Danska i Holandija sa svojim višenamjenskim borbenim avionima F-16 kako bi odobrovoljile Bidenovu administraciju da da odobrenje da avione pošalju Ukrajini.

General Zalužnij komandant oružanih snaga Ukrajine demonstrirao je svojim kolegama u NATO-u i Pentagonu da dobivanje bitaka u bliskoj borbi neće omogućiti proboj fronta ukoliko se borba ne prebaci u neprijateljsku dubinu. Kasetna municija je omogućila Ukrajincima brže svladavanje pješačkih fortifikacija, no prebacivanje borbe u neprijateljsku pozadinu zahtjeva mogućnost Ukrajinaca da im u domet dalekometnog oružja dođu svi ruski vojni kapaciteti na Južnom Frontu. Pješačka utvrđenja moraju biti neutralisana, linije logističkog snabdijevanja poremećene, artiljerija uništena kako bi se mogla izvršiti dublja penetracija u okupiranu teritoriju.

Ove aktivnosti Ukrajinci rade sa svojim snagama za specijalne operacije u koordinaciji sa pokretom otpora na okupiranoj teritoriji, no brzina napredovanja je bolno spora, jer se bez adekvatnih oružanih sredstava ne može ostvariti veći momentum.

Ruska invazija na Ukrajinu nije lokalni rat, to je globalna promjena svjetskog poretka u kojoj se od SAD-a traži liderska uloga, a ne gašenje konflikta pod svaku cijenu. Recimo to ovako ne može se namjerno devalvirati princip demokratije u BiH i to smatrati efemernim političkim potezom zbog postizanja višeg cilja, niti se stavljanje pritiska na Ukrajinu da stupi u mirovne pregovore sa Rusijom također, može smatrati efemernim političkim potezom zbog postizanja višeg cilja.

Viši cilj je biti etičniji od Moskve i vjerniji svojim davno proklamiranim vrijednostima. Sve drugo je politički oportunizam istog tipa kojeg radi Moskva. Ako te globalne procese svedemo na naš region može se zaključiti sljedeće. Politika degradiranja Bosne i Hercegovine kao države i zagovaranje po kuloarima njene podijele poput poslijeratne Njemačke ne daje vam za pravo da insistirate na teritorijalnoj cjelovitosti Ukrajine. S obzirom da je Bosna i Hercegovina bila prva žrtva trenda veliko nacionalnih projekata u kojoj je počinjen genocid koji se također uz veliko nacionalni projekt danas radi u Ukrajini, kako će te sutra imati moralni, etički i pravni osnov da tražite odgovornost za to od Putina pred međunarodnim tribunalom?

Faktor