Domaće meso ne kupujemo, a uvozimo i kupujemo škart iz Evropske unije

U prvih devet mjeseci ove godine uvezli smo, samo svježeg mesa, za čak 424,7 miliona maraka. Stočari godinama upozoravaju na prekomjeran uvoz koji je gotovo ugasio domaću proizvodnju. 

Poseban problem, zbog različitih pravilnika o trajanju ispravnosti smrznutog mesa za ljudsku upotrebu, predstavlja im uvoz jeftinog mesa iz Evropske unije.

Uvoz svježeg mesa iz godine u godinu nastavlja da raste. Trend se nastavio i u 2024-oj. Za prvih devet mjeseci ove u odnosu na isti period prošle godine uvoz mesa je veći za 15 odsto ili 58 miliona maraka.

“Vrijednost uvoza svježeg mesa za prvih 9 mjeseci ove godine iznosila je 424,7 miliona KM i uvezeno je oko 59,9 miliona kg mesa, najviše goveđeg i svinjskog. Spomenute vrijednosti odnose se isključivo na svježe meso, a ne na ukupnu vrijednost uvoza”, kaže glasnogovornica UIO BiH Darjana Maglov.

Zbog različitih pravilnika o trajanju ispravnosti smrznutog mesa za ljudsku upotrebu u EU i kod nas, upravo uvoz svježeg mesa predstavlja najveći problem za domaće farmere. U Evropi smrznuto meso se može koristiti za ljudsku ishranu do šest mjeseci, a kod nas je taj rok godinu dana. Domaći uvoznici vješto su iskoristili ovu razliku nabavljajuju meso u Evropi po bagatelnim cijenama sa kojima se domaći farmeri ne mogu takmičiti.

“Mi ukoliko ne uskladimo te pravilnike sa EU znači mi ćemo uvijek čistiti EU da ne moraju to prodavati ili kućnim ljubimcima ili plaćati da se uništi u kafilerijama. Samim tim to je desetkovalo našu proizvodnju”, navodi Mišo Maljčić iz Skupštine Saveza poljoprivrednih proizvođača RS.

“Na domaće proizvođače to jako loše utiče. Znači tu je jedna nelojalna konkurencija, gdje se proizvodi koji su za bacanja, odnosno u tim državama su za bacanja, se dovoze ovamo. Znači to je lako riješiti, međutim na nivou BiH vlast nema volju da to riješi. Zašto nije i kod nas rok upotrebe smrznutog mesa šest mjeseci i problem bi bio riješen”, smatra Ranko Sarajlić iz Laminaca kod Bosanske Gradiške.

Poljoprivreda i proizvodnja hrane, uz energiju, su sektori od strateškog interesa za svaku zemlju i tu se ne postavlja pitanje da li se nešto isplati ili ne. Kod nas to na žalost nije slučaj.