Đoković: Uvijek spominjem BiH i druge zemlje, stradali su više u novijoj historiji nego Srbija

Novak Đoković dao je veliki intervju za argentinski La Nacion, a među mnogobrojnim temama našla se i ona o ratu na ex-yu prostorima. 

Đoković se dotakao tokom intervju među mnogobrojnim temama svoje rodne zemlje, ali i država u okruženju.

“Srbija je veoma stara nacija. Prvo moramo to da razjasnimo, jer imamo veoma bogatu historiju i tradiciju. Ali u novijoj historiji, posljednjih sto godina – Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat i posebno sada, u zadnjih 30 godina – mnogo smo propatili, ne samo mi, nego i Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Nažalost, ta država koja je nekada bila jedinstvena država Jugoslavija, raskomadana je 90-ih, a ja sam rođen 1987. kao Messi, tako da se ne sjećam dobro kakva je ta država, jer sam bio jako mlad. Sjećam se drugog dijela 90-ih i da je naša zemlja bila pod sankcijama i embargom, što znači da nismo mogli ništa ni izvoziti ni uvoziti”, kazao je Đoković za La Nacion i nastavio:

“Sjećam se da sam stajao u redu sa svojim djedom u pet ujutru po hljeb da prehranim cijelu našu porodicu… Djed, tetka, ujak, moji rođaci, moja braća, moji roditelji i ja. Živjeli smo svi zajedno u malom stanu jer nismo imali drugu mogućnost i to su stvari koje su postale sastavni dio mog karaktera, onoga što sam danas kao osoba. To ocjenjujem pozitivno, jer mi je to ojačalo volju da uspijem, da uradim nešto sa svojim životom i imao sam nevjerovatnu podršku roditelja, koji su uložili svaki euro koji su imali. Odrastanje u tom kontekstu je bilo teško, prolazili smo kroz nedaće i ja sam bio mali dečak koji je izabrao da se bavi sportom koji je za bogate, skup sport za našu situaciju, jer Srbija nije bogata zemlja”, istakao je Đoković.

Najbolji teniser svih vremena, ističe kako kako je Srbija zemlja sjajnih sportista.

“Mi smo zemlja uspješnih sportista, veoma uspešnih košarkaških klubova, sa veoma bogatom tradicijom, pamtim čak i neke divne utakmice protiv Argentine na Svetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama. Tenis nije imao veliku tradiciju, da kažemo do dolaska moje generacije, i odjednom, nekoliko godina smo imali najbolje na svijetu: Anu Ivanović, Jelenu Janković, Nenada Zimonjića i mene. Svi smo bili broj jedan u nekom trenutku. Svi su se pitali kako se to može dogoditi bez sistema. Imamo teniske terene, imamo neke klubove i određenu tradiciju, ali smo jako daleko od Francuske federacije, Amerikanaca, Engleza i drugih zemalja…”, tvrdi Novak.

Tenis je Đokoviću kako kaže spasio život i pomogao mu da se doslovno identifikuje, nakon čega je postao jedan od najboljih sportista svih vremena.

“Da, potpuno. Jasno je da je tenis spasio i poboljšao moj život i život moje porodice. Ne sumnjam – a mislim da će se moji roditelji i braća i sestre složiti – da je tenis glavni razlog koji objašnjava ko smo mi danas. Tenis je prekrasan sport, globalni sport koji vas može natjerati da vidite svijet, može vam pružiti nevjerovatne mogućnosti, ali je vrlo takmičarski, težak, jer je individualan. To je izazovno u smislu da ako niste među 100 najboljih, nećete zaraditi novac. Dakle, na cijeloj planeti postoji samo 100 muškaraca i 100 žena, recimo 250 ukupno, koji mogu da žive od ovog sporta. A tenis je treći najvažniji sport na globalnom nivou. 1,5 milijardi ljudi ga gleda na televiziji. Ovo su teme koje me jako zanimaju. Kroz Udruženje profesionalnih tenisera (PTPA) koje smo stvorili, želim svojim profilom, u određenom smislu, svojom moći da doprinesem da bude više igrača koji mogu da žive od ovog sporta. To je krajnji cilj”, priča Đoković za La Nacion.

Beograđanin smatra da mu je tenis mi je dao priliku da ima bolji život i da se izvuče iz problema koje smo imali u Srbiji posebno kasnih 1990-ih.

“Pomenuo sam bombardovanja dva i po mjeseca, danju i noću. Da li ste znali da je Beograd grad u Evropi koji je najviše puta rušen i obnavljan? Ovaj grad ima nevjerovatnu otpornost i duh. Pronalazim taj duh u sebi. Teškoće kroz koje prolazimo moja porodica, moj narod i ja… I ponavljam jer znam da se ono što govorim čuje i u Hrvatskoj, u Bosni, u drugim zemljama, u Makedoniji, Sloveniji, Crnoj Gori itd. I uvijek ih pominjem jer su i oni stradali u novijoj historiji u ratovima, čak više nego Srbija. Tako da razumijem bol i teškoće. Nažalost, rane rata su otvorene i još uvijek postoji tenzija, ali kroz sport i filantropiju otvara se pukotina, prostor da se ljudi približe, da imaju više razumijevanja i spremnije da oproste. To je poruka koju uvijek pokušavam prenijeti. Ta iskustva iz 90-ih uvijek su sa mnom, ne nestaju, ali idem dalje. Ne mrzim nikoga zbog onoga što se desilo i nikada neću zaboraviti, ali sam umio da oprostim i da se radujem”, poruka je tenisera iz Srbije.

Rat je užaš i najgora stavar koju neko može dožvijeti i strah od nepoznatog, zaključuje Novak Đoković u priči o ratu, te prepričava iskustva sa porodicom iz Beograda 1999. godine.

“Ne znajući da li će ti sljedeća bomba pasti na glavu. I tako svaki dan, alarmi, sirene koje su nas budile svake noći kada su se avioni približavali. Sjećam se svoje majke jedne noći… jer spavaš i usred noći se probudiš jer čuješ sirenu i moraš da uzmeš torbu i siđeš u podrum zgrade da se skloniš. Prvi put kada se to desilo moja majka se probudila u mraku, jer smo svi zajedno spavali, nismo znali šta će se desiti i plakali smo svake noći. I udarila je glavom o grijač i ostala bez svijesti. Dakle, sada je 3 sata ujutro i moj otac ima ženu u nesvijesti. Ja koji sam imao 12 godina i moja mlađa braća od 8 i 4 godine smo plakali. Nastala je potpuna panika. Ali to je iskustvo koje nas je ojačalo kao porodicu, kao ljude. I opet kažem: ne želim to nikome. Želim biti vrlo jasan: ne vjerujem da iko treba da trpi rat da bi razvio svoju mentalnu snagu, postoje drugi načini da se to uradi. Ali za mene je to predstavljalo veoma važan dio mog razvoja i kao malo dijete sam bio primoran da sazrijevam. Morao sam preuzeti odgovornost i podijeliti ulogu svog oca, jer sam bio najstariji sin i nije bilo vremena. Otac mi je govorio kao odrasloj osobi: ‘Moraš ovo da uradiš, odvedi svoju braću tamo, idi ovamo’. Bio je to rat. Svi su uspaničeni, izgubljeni, svi vrište, svi se boje. Samo sjetim se naježim se i naježim se, to je užasan osjećaj. Sjećam se da sam na svoj 12. rođendan vidio avion usred bijela dana. Bio sam u teniskom klubu i alarmi su počeli da zvone. Čujete ih i odjednom vidite kako avion raketira vojnu bazu ili i bolnice, škole i mostove… I onda pomislite: ‘Šta da radim?’ Ne možeš ništa. A to je najgori osjećaj, strah. Nemate kontrolu, nemate moć. Postoji jača moć koja može učiniti sve, uništiti vas iz trenutka u trenutak”