Dodik i djeca

Nakon tri decenije demokratskog eksperimenta u Bosni i Hercegovini feudalizam u našoj državi nikad nije bio jači. Dakako, naša država ima zakone koji bi trebali garantirati, barem djelimično, demokratske izbore, slobodu da se bira i bude biran, tržišnu ekonomiju itd…

Problem je to što nikakvi zakoni i slova na papiru ne mogu promijeniti podanički, feudalni mentalni sklop koji postoji u našim strankama i organima vlasti te procesi, barem ako sagledamo dvije najveće političke stranke u BiH, vode ka tome da se vlast najprije koncentrira u rukama jednog lidera, potom on dio te vlasti podijeli sa svojom porodicom, pa potom se i liderska pozicija prenosi među članovima porodica.

Najeklatantniji je primjer svakako SDA, u kojoj je vlast prešla s oca na sina. Potom je sin dio te vlasti prenio na svoju suprugu, za koju je svojevremeno ozbiljno razmišljao i da je kandidira za člana Predsjedništva, a danas je to porodični begovat u koji je dobrodošla samo posluga na porodičnom dvoru, dok ostali bivaju ekspresno eliminirani.

Milorad Dodik išao je drugim putem. On je, naime, djeci pustio da se prvo malo igraju ekonomijom i osnivaju biznise kojima su unaprijed bili osigurani subvencije, krediti i državni poslovi, jer „bolje da prodaje jabuke nego da bude drogeraš“.

Sada već sina Igora počinje sa sobom voditi i po partijskim sastancima, a uveliko se špekulira da bi mu mogao, jednog dana kad ostari i onemoća, prepustiti i stranku. Stoga ne treba čuditi to što i djeca Igor i Gorica, zajedno s Dodikom, dospijevaju na američku crnu listu zbog korupcije.

U pomoć djeci uskaču i funkcioneri SNSD-a koji su jučer na Palama organizirali proteste podrške djeci, uz natpis „Svi smo mi porodica Dodik“.

A takvi, dvorske sluge i sitni plaćenici bez obraza, časti i dostojanstva, koji su za malo novca i moći spremni na sve, pogotovo od sebe praviti budale, i glavni su razlog zbog kojeg opstaju dinastije. Podanički mentalitet i demokratija ne idu. Za nju su potrebni obraz, a bogami i mišići.

Piše: Danijal Hadžović. Avaz