Doc. dr. Smajić objašnjava sve o priključivanju pacijenata na respirator

Respiratori su jedan od važnih medicinskih resursa u borbi protiv koronavirusa. Radi se o vrsti umjetne ventilacije u kojem ova mašina, prema riječima doc. dr. sc. Jasmine Smajić, specijaliste anesteziologije sa reanimatologijom, pomaže ili zamjenjuje disanje kod oboljelih dostavljajući zrak u pluća putem maske koja dobro prijanja na lice ili kroz tubus koji je umetnut u njihove disajne puteve.

Koordinatorica tima za liječenje teških oblika COVID-19 infekcije Univerzitetsko kliničkog centra Tuzla kaže kako su od početka epidemije do sada na UKC Tuzla na respiratoru bile četiri osobe – dva pacijenta sa smrtnim ishodom i dva koja su još uvijek priključena na aparate.

– Mehanička ventilacija može biti neinvazivna i invazivna. Kod neinvazivne mehaničke ventilacije pacijent je opet na neki način spojen za mašinu koja mu doprema kisik, iako nema endotrahealni tubus, odnosno cjevčicu u dušniku, nego kiseoničku masku na licu – kaže Smajić.

Dodaje da odluku o priključenju pacijenta na respirator trebaju donositi ljekari koji se bave intenzivnom medicinom, a to su prije svega anesteziolozi, te specijalisti interne medicine, pulmologije, infektologije.

Smajić: Za rad sa respiratorima i ljekari i medicinski tehničari moraju biti dobro obučeni

– Više je kriterija koji se uzimaju u obzir kada se donosi odluka o priključenju bolesnika na mehaničku ventilaciju. Kako postoje indikacije za liječenje bilo koje druge bolesti, tako i u slučaju tzv. respiratorne insuficijencije, kada pacijent ne može samostalo disati, odnosno njegove disajne mogućnosti su takve da ne mogu zadovoljiti adekvatnu gasnu razmjenu za postizanje adekvatne koncentracije kisika u krvi uz eliminaciju ugljen dioksida, razmišlja se o priključenju na aparat. Na osnovu kliničkih, radioloških i laboratorijskih parametara donosi se odluka o priključenju na invazivnu ili neinvazivnu mehaničku ventilaciju – objašnjava anesteziologinja.

Pacijent kod kojeg postoji lakši stepen respiratorne insuficijencije prvo se spaja na tzv. kiseoničku podršku preko facijalne maske ili nazalnog katetera pri čemu pacijent spontano diše, a udahnuti zrak je obogaćen kisikom.

Ukoliko se, kaže Smajić, želi primijeniti kisik u većim koncentracijama sa većim protokom, primjenjuju se tzv. High flow nazalne kanile, a bolesnik je i dalje na spontanom disanju.

– U situacijama kada to nije dostatno, pacijent se spaja na neinvazivnu mehaničku ventilaciju koja je najčešće početni stepen, a u slučajevima kada ni to nije rješenje, pristupa se endotrahealnoj intubaciji kada se osoba spaja na neki od modova invazivne mehaničke ventilacije – naglašava Smajić.

Koliko će pacijent biti priključen na respirator zavisi, kaže naša sagovornica, od gasnih analiza, radioloških snimaka te kliničkog statusa i respiratornih mogućnosti bolesnika.

– Ljekari vrše procjene – “kada je najbolji period odvajanja od respiratora”. Taj proces nekada zna potrajati, naročito u situacijama akutnog respiratornog distress sindroma, što je teška forma infiltracije na plućima – naglašava.

Za rad sa respiratorima, napominje Smajić, i ljekari i medicinski tehničari moraju biti dobro obučeni.

– Propisivanje i ordiniranje terapije za bilo koje stanje zahtjeva kvalifikaciju i stručnost. Tako je i sa respiratorima. Kada postoji indikacija za mehaničku ventilaciju, respirator je tu da pomogne pacijentu. Komplikacije se mogu javiti, opisane su u medicinskim knjigama, ali su opisane i mogu nastasti i kod bilo kojeg terapijskog postupka – dodaje Smajić.

Iako svjetske statistike pokazuju visok postotak smrtnosti pacijenata koji su spojeni na respirator, mehanička ventilacija, prema riječima Smajić, terapijski je izbor za pacijente sa teškim oblikom respiratornog distress sindroma.

Faktor