Djeca u Gazi, izmučena i gladna, umiru i bez raketa, njihovi pogledi govore sve

Može li iko ostati imun na velike uplakane dječije okice, dok u poderanoj odjeći sa šerpom ili kanticom u ruci čekaju da im neko udijeli hranu?

Slike iscrpljenih ljudi, uključujući veliki broj žena i djece, koji redovno svaki dan čekaju svoj siromašni obrok, postale su svakodnevnica humanitarne katastrofe u Gazi. Kada se Palestinci mogu smijati pored svojih srušenih domova, a pri tome i gladni i žedni, možemo i mi barem misliti pozitivno, siti.

Nove smrti

U posljednje vrijeme čovjek ne zna u kom pravcu da gleda, a kamoli u kom pravcu da ide. Prijetnje, ratovi, huškanja, optužnice, laži, postali su svakodnevnica ne samo u BiH nego u cijelom svijetu. Narod BiH, htjeli mi to priznati ili ne, istraumatiziran kao sumanut hoda ulicama, mehanički ide na posao i završava obaveze koje nam nameće život. Sasvim je normalno da su ljudi zabrinuti, ali eto nije normalno da oni koji nas vode malo ili gotovo nikako govore o tome. Zato sami sebi moramo bit podrška. Moramo razmišljati pozitivno, jer pozitivne misli zaista mogu čuda. Naš život se ipak još uvijek odvija onako kako smo naučili. Svako ide za svojim obavezama. Nema razloga da smo pesimistični, barem s tog aspekta. Neki imaju manje, neki više, ali kod nas još nije svakodnevnica da je neko umro od gladi. Neću ovaj put mnogo o nama. Želim malo pisati o Gazi i napraviti neku usporedbu (ako je to više moguće?).

Izrael i dalje bombarduje Gazu. Prateći dešavanja da se zaljučiti da se situacija pogoršava svaki dan. Cijele porodice nestaju, svakodnevno se bilježe nove smrti.

Izrael tvrdi da je spreman nastaviti pregovore s Hamasom o nastavku prekida vatre u Gazi koji se temelje na američkom prijedlogu koji predviđa oslobađanje preživjelih zarobljenika. Ipak, stanovnici Gaze su skeptični u pogledu budućnosti Pojasa. Situacija na terenu nam sve više govori da Izrael nastoji prisiliti stanovnike Pojasa na iseljavanje tako što sprečavaju dopremanje vode, hrane, goriva, lijekova, kao i opreme neophodne za uklanjanje ruševina i sanaciju kanalizacije. Zatvaranje graničnog prijelaza Karem Abu Salim dodatno otežava situaciju, onemogućavajući dopremu osnovnih životnih potrepština.

Slike iscrpljenih ljudi, uključujući veliki broj žena i djece, koji redovno svaki dan čekaju svoj siromašni obrok postale su svakodnevnica humanitarne katastrofe u Gazi. Može li iko ostati imun na velike uplakane dječije okice, dok u poderanoj odjeći sa šerpom ili kanticom u ruci čekaju da im neko udijeli hranu koja ne može biti dovoljna ni samom djetetu, a kamoli cijelim porodicama. U teškim uvjetima prema posljednjim dostupnim podacima nalazi se 2,2 miliona ljudi.

Pita li se iko koliko je od tih ljudi traumatizirano, bolesno, povrijeđeno… Kao i mnogi, i mi u Bosni i Hercegovini vapili smo da prestane ubijanje djece u Gazi. Prestalo nije, tvrde da je umanjeno. Ali i bez raketa djeca tamo umiru. Umiru jer nemaju dovoljno pitke vode. Dehidracija je velika prijetnja. Nisu pošteđena ni novorođenčad. Djeca uplakana, gladna, žedna i pri tome istraumirana.

Koliko je jaka volja za životom palestinskih građana pokazuje njihova borba. Vratili su se na spaljena i srušena ognjišta. Neprepoznatljiva. No osmijesi na njihovim licima pokazuju koliko su sretni. Ovo malo ko može shvatiti.

Pravda je spora

Prema podacima UN-a prije posljednje eskalacije, više od 800.000 djece u Gazi bilo je u potrebi mentalne i psihosocijalne podrške. To je bilo prije košmara koji je počeo u oktobru. Kakva je trenutna situacija po tom pitanju još nema podataka. Dok traju borbe, pokušavamo sačuvati goli život. Nakon borbe preživjelima ostaje trauma i transgeneracijski teret za djecu i njihove porodice. Barem mi u BiH to razumijemo.

Vratimo se na početak priče i mislimo pozitivno, jer što nas ne ubije, to nas ojača. Kada se Palestinci mogu smijati pored svojih srušenih domova, a pri tome i gladni i žedni, možemo i mi barem misliti pozitivno, siti. Oni koji nam stvaraju nemir budu i prođu, nekada to ide brzo, ali češće sporo. Bitno je ne nasjedati na provokacije. Pravda je spora, ali dostižna, zato glavu gore, narode moj.