Darko Cvijetić: Zajedništvo je moć

Predstava „Što na podu spavaš“ osvojila je tri Sterijine nagrade na nedavno održanom festivalu. Saša Krmpotić je dobio za glumačko ostvarenje, glumica Amila Terzimehić za scenski pokret, a dramaturzi, kao i ansambl predstave za dramatizaciju.

Tri hrama

“Što na podu spavaš” je koprodukcijski projekt Narodnog pozorišta Sarajevo, Scene MESS, Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad i Gradskog dramskog kazališta Gavella iz Zagreba. Režiju potpisuje izvrsni Kokan Mladenović, a predstava je rađena prema istoimenoj knjizi Darka Cvijetića, čovjeka koji je svjedočio, a onda i odlučio da javno govori o zvjerstvima koja su se tokom agresije na BiH dešavala u Prijedoru, gradu u kojem i danas živi.

– To je potvrda da je ipak moguće sarađivati na ovim prostorima, moguće je da se napravi predstava koja ujedinjuje tri doma, tri velika pozorišta, tri hrama u Sarajevu, Novom Sadu i Zagrebu i da je moguće da funkcionišemo unutar istog jezika. Ta predstava je zapravo pokazatelj moći tog zajedništva, da se napravi nešto što smo zajednički voljeli – rekao je Darko Cvijetić u razgovoru za „Avaz“.

U fokusu „Što na podu spavaš“ je Cvijetićeva porodica kroz čiju priču – koristeći se kako činjenicama tako i fikcijom – pripovijeda dramatične okolnosti s početka rata u Sarajevu. Glavni lik romana je Bota, autorov mlađi brat koji se nalazi na odsluženju vojnog roka u tadašnjoj JNA. Darko Cvijetić nije samo nijemi posmatrač već i glumi u njoj te samim tim iznova proživljava sve ono što je nekako uspio preživjeti.

– S vremenom, nakon nekoliko desetina igranja ove predstave, shvatite da ste vi ipak samo u toj priči glumac. Te emocije su sve hladnije i hladnije, što je dobro po predstavu i po moj lik, da ja uspostavljam distancu između onoga što ja kao lik tvrdim na sceni da jesam i ono što u stvarnosti jesam. To su dvije potpuno različite stvari – istakao je Cvijetić.

Ljudski rod

Osvrnuo se i na još jednu godišnjicu masovnih stradanja u Prijedoru 31. maj – Dan bijelih traka.

– Tužno je da je moguće da je toliko vremena prošlo, a da mi nemamo neke elementarne stvari poput empatije za žrtve koje su stravične, nedopustive u svijetu ljudskog roda. Čovjek bi trebao da ima dovoljno pijeteta, da ima barem odnos prema tome ako već nije u stanju da svi učestvuju u boli drugog. Mislim da je to tužno i nadam se da bi u nekoj budućnosti trebali da se pojave neki ljudi koji će njegovati normalnost, da se počnu ophoditi prema svim žrtvama ovog proteklog rata kao našima jer je nemoguće, što je rekao Kokan Mladenović, da povrijedite drugog, a da istovremeno niste povrijedili sebe – zaključio je Cvijetić.

Uspješna misija

– Mislim da smo nagrađeni svi zajedno za, prije svega, temeljit pristup jednoj vrlo osjetljivoj temi koja je, nažalost, još kod nas prisutna umjesto da je davno „ad akta“. Dosta ljudi je zainteresovano za sve što se dešavalo kod nas, možda čak i oni koji su samo periferno imali informacije o nama. Mislim da je misija, ako se to tako može reći za teatarski čin, u potpunosti uspjela – istakao je Cvijetić.

Cvijetić je dodao da je u početku za njega bilo vrlo zbunjujuće, emotivno, traumatizirajuće.

– Ali, kako je vrijeme prolazilo, tako je više stvari dolazilo na svoje mjesto. Sada je to više stvar elementarne emotivne rutine – rekao je Cvijetić.

Avaz