Da li je moguća (nova) agresija na BiH?

Dramatično upozorenje dr. Ive Komšića od prije nekoliko dana (“Uzmite puške… Vojska Srbije u toku noći može preći Drinu i izvršiti invaziju u Bosnu…”) na prvu djeluje pretjerano, ali kako smo takav scenarij već doživjeli 1992. sasvim je prirodno da se ovih dana u vojnim i političkim krugovima te u javnosti postavlja pitanje – da li je moguća nova invazija na Bosnu i Hercegovinu?

Piše: Edin Subašić, za Radiosarajevo.ba

Da moguća je, ali… Nivo opasnosti ne proističe samo iz nesrazmjera vojnih efektiva i spremnosti srbijanske i bosanske vojske, nego od djelovanja niza drugih faktora, posebno međunarodnih.

Nekoliko ozbiljnih indikatora su razlog da se i takva opcija razborito procijeni. Posebno zbog invazije Rusa na Ukrajinu, kojom su sasvim izmijenjeni odnosi u globalnom svjetskom poretku, a time i značaj Zapadnog Balkana.

Ruske prijetnje Bosni

Kao prvo, ruska geopolitika agresijom na Ukrajinu (ali i prije…) se razotkrila kao politika sirove sile i negiranja međunarodnih pravnih i civilizacijskih normi. Prijetnje Moskve svima “da se ne miješaju jer će trpjeti posljedice” ukazuje na opasnu spremnost Putina na drastične korake u borbi za novi svjetski poredak tj. potvrđivanje statusa svjetske sile što je jedan od motiva ponašanja Rusije. Ostatak svijeta će tek morati da redefinira postkonfliktni odnos prema Rusiji.

No, država Bosna će vrlo brzo morati da se (i zvanično) mnogo jasnije odredi o savezništvu sa Zapadom na pitanju sankcija i odnosa prema Rusije. Jer, Vladimir Putin već je dva puta upozorio našu zemlju da će “svaki dalji korak BiH prema NATO-u biti shvaćen kao neprijateljski potez i da će Rusija morati povući konkretne korake!”

Kada je počeo napad na Ukrajinu, u sigurnosnim analizama na Zapadu pojavila se teza – “Bosna je sljedeća”. Nekoliko indikatora upozorava da to trebamo ozbiljno shvatiti.

Kao drugo, evidentno je da su Srbija i bh. entitet RS jedini i glavni partner Moskve u ometanju NATO-a da potpuno pokrije Balkan svojim sigurnosnim kišobranom.

Ambasada Ruske Federacije u Sarajevu već danima se obraća javnosti i zvaničnicima sasvim nediplomatskim porukama. Po njima “NATO, EU i SAD su stvarni neprijatelji mira u BiH”, država se sumnjiči za organiziranje dobrovoljaca (!) za rat u Ukrajini, a zatim se i prijeti posljedicama po BiH ako ne zadrži neutralnost! Paradoksalno, ali drama Ukrajine i prijetnje iz Moskve olabavile su stisak regionalnih i unutrašnjih davitelja države.

Eksponenti ruske politike

Eksponenti ruske politike i ekonomskih interesa u Bosni Milorad Dodik i Dragan Čović različito su reagirali na nove okolnosti. Dragan Čović je ostao bez manevarskog prostora onog momenta kad je Hrvatska potpuno stala uz NATO kontra Rusije čak otvorivši prostor za javni odlazak “dobrovoljaca” iz RH u Ukrajinu pod punom vojnom opremom HV (osim oznaka). Čovićev proruski političko-ekonomski angažman zasad je ad acta.

Također se bitno promijenio i narativ zvaničnog Zagreba prema Bosni. Od nedavnog agresivnog i prijetećeg miješanja u unutarnja pitanja BiH došli smo do glasne podrške brzom uključenju Bosne u EU i NATO. Izborni zakon već danima niko ne pominje osim smetenog Bakira Izetbegovića. Dakako, treba znati da događaji u Ukrajini nisu iz temelja izmijenili hrvatsku strategiju prema BiH. Samo su je zasad potisnuli nadolazeći novi prioriteti RH.

Treba li Putinu novi front ?

Dodik je za početak isturio državnu parlamentarku Dušanku Majkić da drsko zaprijeti ruskom silom “…nemojte poslije reći da vam nismo rekli…”, dok je on sam mudro čekao stav Srbije i sada insistira na – neutralnosti BiH. No, njegov novi problem je glasanje Srbije u Vijeću sigurnosti UN „za“ rezoluciju o osudi ruske agresije. Da li će Dodik i sada pratiti Srbiju?!

Mora nas zabrinuti promptni telefonski poziv Sergeja Lavrova Dodiku, nakon što ovaj nije reagirao na dolazak pojačanja EUFOR-a i još dodao da “…nema ništa protiv da dođe i 5.000 vojnika…!” Lavrov ga je odmah podsjetio na “obaveze iz sporazuma sa Putinom iz decembra 2021. godine”.

Samo oni znaju šta su Dodikove “obaveze”, ali je jasno da poziv iz Moskve ima veze sa pojačanjima EUFOR-a koja podrivaju rusku opstrukciju NATO-a, iako je Dodik već ispunio glavni ruski cilj – blokiranje i zaustavljanje BiH na EU/NATO putu.

Dakle, Kremlj udara ritam pa će u zavisnosti od uspjeha u Ukrajini vući poteze ka Balkanu. Ukoliko bi NATO zemlje tajnim operacijama i logisticiranjem omogućile Ukrajinskoj vojsci da osujete ruski plan svrgavanja predsjednika Zelenskog i postavljanje svrgnutog bivšeg predsjednika Janukoviča, Putin bi se mogao očajnički odlučiti da pojača tempo i otvoriti novi front – na Balkanu. Za to mu je potrebna intervencija Vojske Srbije (VS) kojoj je Moskva posljednjih godina omogućila znatno naoružavanje i modernizaciju.

Cilj eventalne invazije VS bila bi Bosna, ali nije isključeno ni da se specijalnim akcijama pokuša zapaliti već tinjajući međunacionalni sukob u Crnoj Gori. Hendikep Rusije je što u Srbiji/ bh. entitetu RS nema svoje snage osim pritajenih, specijalnih grupa koje tu već duže djeluju legendirane “humanitarnim, vjerskim i kulturnim radom”.
Hoće li NATO biti brži?

Što se tiče Bosne, mogućnost proruskih (i velikosrpskih) akcija Srbije i RS vrlo je smanjena brutalnom invazijom na Ukrajinu, jer se Zapad nakon početnog šoka, shvativši razinu ruske prijetnje, otrijeznio i ujedinio kao nikad dosad nakon II svjetskog rata. Konačno su počeli ozbiljno shvatati čak i Dodika i RS koju u vojnom smislu NATO počinje posmatrati kao mogući (ruski) mostobran za prodor u duboku pozadinu Saveza. I Dodik, i Vučić brzo su postali svjesni novog rizika koji dolazi od naglo ujedinjenog Zapada i NATO-a.

Dodik je znakovito olakim prihvatanjem dolaska pojačanja stranih trupa u Bosnu ustvari pokušao sebi stvoriti alibi prije eventualnih zahtjeva Moskve za još radikalnije akcije nego je blokiranje zemlje (invazija VS, odcjepljenje RS i priznanje RS od Beograda!). Dodiku ustvari sada nije do toga. On je već svjestan da je potrošeni igrač Kremlja i da se bliži njegov kraj pa će opet početi da kalkulira i popušta prema Zapadu.

U još težem procjepu je Aleksandar Vučić. Srbija je u Vijeću sigurnosti UN glasala “za” rezoluciju kojom se osuđuje agresija Rusije na Ukrajinu. Time je anulirao “neutralnost” prema ruskoj agresiji objavljenu samo dva dana ranije. Brutalna tajna diplomatija daje rezultate! Ovo je svojevrsna poruka Putinu da ne računa na Srbiju / RS za ratovanje na Balkanu, ali sve može biti i javna diplomatska finta kako bi amortizirao pritiske Zapada.

U vojno-taktičkom smislu, ako teoretski govorimo o uslovima za intervenciju Srbije prema Bosni, prema parametrima: teren, vrijeme, odnos i raspored snaga, logistika, obavještajna podrška… recimo da, opet teoretski, Vojska Srbije ovih dana još ima mogućnost da izvede operaciju ofanzivnog prodora na teritoriju Bosne i da zabilježi početne uspjehe.

Ali, u svemu tome mnogo je slabih tačaka pa bi dalji razvoj događaja (ako ne uspije blitz-krieg) bio dosta nepovoljan. Čak i nekoliko jednostavnih preventivnih taktičkih poteza EUFOR-a i NATO-a sasvim otklanjaju mogućnost uspješne invazije. Ali, sada je važno brzo i prvi reagirati!
NATO na 5 tačaka i “mirna Bosna”

Dovoljno bi bilo da EUFOR i/ili NATO ojačaju postojeće snage u Bosni sa dodatnih 2.000 – 3.000 vojnika i rasporede ih na pet ključnih tačaka uz nastavak prisustva američkog nosača aviona u Mediteranu (koji je već tu) te snaga SAD u bazi Bondsteel na Kosovu, pa da se poziciona prednost Vojske Srbije anulira.

Jasno je da MUP RS bez djelovanja Vojske Srbije (VS) ne bi mogao izvesti nikakvu ozbiljniju vojnu intervenciju, ali i VS ima specifična ograničenja. Srbija ima pod oružjem 29.000 vojnika, a glavni aduti su modernizirano zrakoplovstvo, raketni PVO sistem i oklopna sredstva, posebno tenkovi.

To jeste superiorno u odnosu na brojnost OS BiH i zastarjelu borbenu tehniku, izuzimajući nove helikoptere iz američke donacije. No, značajan problem u VS je vrlo nizak standard i društveni status vojnika i oficira, a time i izražena loša motivacija za rizične operacije. Političke reperkusije i otpor stanovništva Srbije takvom potezu su također faktori odvraćanja na unutarnjem planu gdje već postoji jaka opozicija režimu.

Za nas je zanimljivo u kontekstu mogućeg pokušaja blitz-kriega to što je MO Srbije nedavno odlučilo da formira pet novih bataljona VS od kojih su dva blizu granice sa Bosnom – u Loznici i Priboju.

Na bosanskoj strani, odmah uz granicu/Drinu, bataljoni OS BiH u prvoj vertikali odbrane (sjever-jug) raspoređeni su u Bijeljini, Goraždu i Bileći. Pomenuti pješadijski bataljon VS u Loznici, iz sastava 1. brigade KoV VS, taktički je usmjeren prema jednonacionalnom (S-sastava) bataljonu OS BiH u Bijeljini i mostu na graničnom prijelazu Zvornik, kao vrlo bitnoj transportnoj tački.

Danas je realno pretpostaviti da uz politički dogovor Moskva – Beograd – Banja Luka i odluku o invaziji, bataljon OS BiH iz Bijeljine ne bi pružio nikakav otpor jedinicama iz Srbije. Isto važi i za snage MUP-a RS u slučaju prodora brdsko-planinskog bataljona VS iz Priboja kojemu bi sigurna otporna tačka ipak bio bataljon OS BiH iz Goražda (B-sastava). Dakle, teoretski se može pretpostaviti da bi invazija VS uz kolaboraciju MUP-a RS i dijelova OS BiH u početku možda bila uspješna u pojasu Podrinja, a da bi MUP RS uspostavio policijsku kontrolu komunikacija širom RS.

Sljedeća vertikala rasporeda snaga OS BiH proteže se linijom Orašje – Tuzla / aerodrom Živinice – Rajlovac – Čapljina. Ove snage, i uz pretpostavljenu promptnu mobilizaciju i značajan odziv dobrovoljaca (očekivan obzirom na aktuelno raspoloženje) zasigurno bi zaustavili napredovanje „srpskih snaga“ i sukob bi se od neuspjelog blitz-kriega pretvorio u neizvjesno poziciono ratovanje, a to već ne odgovara ni jednom agresoru.

Tada bi i intervencija NATO-a bila vrlo izvjesna. Tragedija Ukrajine učinila je da Zapad (EU i NATO) zauzmu sasvim novi i jedinstven stav prema rizicima od rusko-srpske intervencije na Zapadnom Balkanu.

Ovdje ne pominjemo moguće učešće ruskih snaga na Balkanu, jer je teško pretpostaviti da bi čak i Rusi bili u stanju preći/preletjeti stotine kilometara NATO teritorije i neba kako bi intervenirali u Bosni (ili Crnoj Gori). Pripadnici Ruskog humanitarnog centra iz Niša (od CIA odavno označen kao špijunski centar) krajem 2021. čak su i učestvovali na Drini u združenoj vježbi civilne zaštite, vatrogasaca i službi za spašavanje u katastrofama Srbije i RS, ali je njihovo učešće bilo simbolično i tek demonstracija prisustva.

Također, male specijalne grupe koje već vršljaju po Bosni imaju kapacitet tek za subverzivne akcije koje bi bile besmislene, ako im ne slijedi ovladavanje teritorije masivnim glavnim snagama. I efekti hibridnog djelovanja (lažni mediji, fake news, uticaji vjerskim, kvazi-historijskim narativom itd.) ostaju bez krajnjeg učinka, ako ne slijedi faktička i strateška promjena političkih odnosa u Bosni, tj. novi status RS.
Strateške zone: Podrinje, Semberija, Brčko

Dakle, već ovaj kroki scenarija eventualne invazije otkriva i teoretske, i taktičke, i strateške nedostatke te ideje što je u startu čini prerizičnom za aktere u smislu mogućih gubitaka i daljih reperkusija na međunarodnom pravnom i političkom planu. Srbija je strana koja to svakako sebi ne može dopustiti. RS samostalno ništa ne može učiniti, tako da je izvjesno da će Srbija konačno morati naći način da se okrene samo Zapadu. Glasanje u UN početak je izlazne strategije Aleksandra Vučića.

EUFOR i NATO su zacijelo već procijenili da za preventivno odvraćanje od ideje invazije snaga Srbije i separatističke avanture bh. entiteta RS zapravo trebaju angažirati ne velike snage, za početak u misiji nadgledanja. Lokacije rasporeda tih snaga trebale bi biti upravo najranjivija područja u Podrinju i Semberiji: Rudo, Zvornik, Bratunac, Bijeljina i svakako – Brčko. Nadzor i vojna blokada komunikacija na najužem dijelu tzv. “koridora” u Posavini (Brčko DC) onemogućio bi bilo kakav razvoj snaga i širenje eventualnog konflikta.

Opisani scenarij bio bi najopasniji razvoj događaja, ali sada je iz sata u sat, sa svakom novom demonstracijom organiziranosti EU i NATO-a zbog Ukrajine sve manje vjerovatan. Snage koje su koristile nekadašnju (1991-95) i donedavnu inertnost Evrope i Saveza, dok su poduzimale nasilne akcije, sada će morati dobro redefinirati velikodržavne planove i procjenjivati njihovu provodivost na neko vrijeme.
Pa ipak, ne smijemo vjerovati da će potpuno odustati od tih planova.