Da li Bosna i Hercegovina ima potrebu za novim društvenim ugovorom?

Društveni ugovor nije nešto što se često spominje u uređenju naše države, njega mijenja Ustav ili Dejtonski sporazum. Ipak, nedavno se u našem javnom diskursu pojavio i taj termin, ali je prošao skoro neprimijećeno.

“Ne postoji nigdje u svijetu nijedna država koja je Bogom dana za svagda, a da ne postoje razgovori s vremena na vrijeme da se društveni ugovor obnovi”, kazao je to ni manje ni više nego prvi čovjek Islamske zajednice u BiH reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović u intervjuu za BHT1.

Kavazović tu nije stao, već je dodao kako je društveni ugovor potrebno stalno obnavljati, a i znakovito je poentirao.

“Zbog toga je i u Bosni i Hercegovini potrebno da iz dekade u dekadu dolazimo do tog obnovljenog društvenog ugovora. Moramo vidjeti svoje interese, ali i slušati interese drugih kako bismo taj društveni interes ojačali kada je riječ o Bosni i Hercegovini”, kazao je reis u stilu kakvog profesora političkih nauka.

I zaista je tako, ako bismo sve ove opće političke “ratove” razložili, došli bismo do zaključka da je baš zemljama kao što je naša neophodan učestao dijalog svih društvenih grupa te, kao što reče, obnova zajedničkog ugovora.

Svakom razboritom građaninu ove zemlje jasno je da se država u kojoj žive i njene granice neće mijenjati. Opet, neophodno je pronaći zajedničke ciljeve, smjernice djelovanja i objediniti ih u jednu agendu, a to bi trebao biti neki novi društveni ugovor. Bez obzira na to koliko to djelovalo idealistično i utopistički, vjerujemo da je moguće naći pet, sedam ili deset dugoročnih ciljeva koji su zajednički nekom zamišljenom čovjeku iz Ljubuškog, Visokog ili Prnjavora.

U takvom kontekstu bez sumnje bi ova zemlja mogla mnogo lakše rješavati današnje probleme spornih reformi ili zakona koji mjesecima blokiraju rad institucija.