Čudo od sankcija – ne djeluju, a pogađaju

Nije Samantha Power ni stigla do kuće, a sav onaj strah, frustracije i narastajuće podjele na koje su joj ukazivali njezini sugovornici na brojnim sastancima tokom boravka u našoj zemlji, potvrđeni su novim incidentom: do eskalacije je došlo u Ljubuškom i to na prijateljskoj utakmici Sarajeva i lokalnog tima. Pucnjava je – potvrđuje i policija – bila znak upozorenja da se strasti smire (?!), a domaćini su požurili da se ograde uz objašnjenje: “Zbog gluposti nekolicine pojedinaca koji su ‘hrabro’ nasrnuli na vozila navijača FK Sarajevo dospjeli smo ni krivi ni dužni na loš glas, a dobar smo gradili godinama.” Nastavak priče je u nadležnosti pravosuđa u čiju nepristrasnost malo ko vjeruje, pa stoga i ne čudi što je došlo do sukoba upravo na provjerenoj matrici: “glupi pojedinci” nasrnuli su na automobile sa nepoželjnim registracijama, istim onim žarom kojim godinama kamenuju (nekažnjeno) antifašiste na Partizanskom groblju u Mostaru, da ne kažem istom onom tvrdoglavošću kojom vlasti HDZ-a čuvaju svoje Mile Budake, Slobodane Praljke i ostale (presuđene) zločince. Uporni hroničar ovdašnjih apsurda Srđan Puhalo našu realnost ovako definira: Za klanjanje u RS-u kazna je 100 KM, za klanje može i orden da se dobije. Da Bošnjaci ne zaostanu, angažirane su Zelene beretke, koje sebe vide kao garanciju patriotizma i buđenja vlasti koja će – pod njihovim pritiskom – stati uz narod. A narod uzvraća sve punijim autobusima kojima odlazi iz Bosne i Hercegovine, piše Oslobođenje.

Divljanje po twitteru

Da je glavna administratorica USAID-a novinarskim genom detektirala stanje na terenu nijednog trenutka nije krila, nekadašnjim kolegama je uoči odlaska i sama rekla da su upravo politički lideri najveći krivci za sve naše probleme – dok Zapadni Balkan bilježi stope rasta, Bosna i Hercegovina i dalje pada, ulagači bježe zbog nesigurnosti, a svađe i podjele ozbiljno slute da će nam natpolovična većina građana biti u dijaspori. Samantha Power nije prijetila, čak je izbjegla direktan odgovor na pitanje zašto se uopće sastala sa Miloradom Dodikom kome su SAD podebljale boravak na crnoj listi i pažljivo biranim riječima tek ukazala da je na sastanku Predsjedništva BiH govorio drugačije nego na presici koju je netom nakon sastanka održao. Zašto su onda Dodik i njegovi medijski megafoni tako beskrupulozno lagali od časa kada je stigla u BiH?

Lider SNSD-a ju je optužio da na njezinim sastancima nije bilo Srba (u redakciji Oslobođenja, na susretu sa novinarima istraživačima bio je Siniša Vukelić, vlasnik Capitala iz Banje Luke, među bivšim logorašima bili su zarobljenici iz tri različita logora, koje su držale tri različite vojske), kazao kako je mogla doći i u Republiku Srpsku (a bila je u Istočnom Sarajevu), na kraju posegnuo za retoričkom eskapadom dijeleći Power na USAID-dio s kojim nema problem i onaj politički s kojim ima, valjda hineći vlastitu umiješanost u ocjenjivanje drugih po onim manirima kojima na svojoj laktaškoj planeti dijeli packe kome i kako stigne. I još htijući ostaviti dojam da će on osobno odlučivati o bilo čemu američkom. Doduše, i to je radio, no ne na štetu SAD-a već upravo RS-a: u vrijeme velikih poplava u BiH 2014. godine, vrijedna američka pomoć u agregatima, pumpama, motornim čamcima, helikopterima, vrećama za spavanje, odjeći… i u Federaciji i u distriktu Brčko je distribuirana ugroženom stanovništvu, a u RS-u je “klasificirana” pa je vlast SNSD-a donijela odluku da Bijeljini, Doboju, Šamcu baš i ne treba te ju je “sklonila na sigurno”. Da je Dodiku vlastiti džep najbitniji, demonstrirao je i u Predsjedništvu, kada se pozdravljao sa gošćom iz SAD-a, pa brže-bolje, s rukom u džepu, pobjegao od fotografiranja.

Za sve to vrijeme, po Twitteru je divljala Gorica Dodik, jurišajući na Samanthu Power i odlazećeg američkog ambasadora Erica Nelsona, onako kako je to tata svojedobno radio u slučaju Maureen Cormack, prethodne američke ambasadorice u BiH. To što Dodik i njegova djeca seksističkim i uvredama na polnoj osnovi privlače pažnju na društvenim mrežama, kao i uvijek mnogo više govori o porodičnom stepenu bahatosti nego o onima protiv kojih usmjeravaju svoje primitivne objede, no ovaj trend koji je eskalirao od posljednje runde sankcija koje tatu – kako nam stalno ponavlja – nimalo ne pogađaju, znakovit je pokazatelj. Recimo, Željka Cvijanović šuti k’o zalivena, a ne tako davno, nakon što je šef Mile dospio prvi put na listu, upravo se predsjednica RS-a sa Snježanom Dodik slikala među svjetinom koja je na vašingtonskim ulicama čekala inauguraciju Donalda Trumpa. Suprug i otac Milorad u to je doba sve američke dužnosnike prozvao odlazećim ne krijući kolike nade polaže u Trumpa. Sad ga povremeno spomene, kao imaginarnu buduću nadu, a sin Igor – onaj što je od kredita IRB-a za voćnjake dogurao do tenderbega zbog kojeg je ATV završio na crnoj listi – obećava da će na vlastitom primjeru dokazivati nezavisnost eresovskog pravosuđa, tužbom protiv ambasadora Nelsona jer se prepoznao u njegovom objašnjenju zbog čega je ATV sankcioniran. U međuvremenu, ATV-u je ugašen YouTube kanal, a i Gorica se javno brine da će (opet) zbog jezika mržnje i mizoginije biti blokirana na Twitteru. Tako da – praktično – sankcije koje ni na koji način ne pogađaju Dodika ozbiljno djeluju na njegovu užu porodicu i zasad izazivaju zaglušujuću šutnju SNSD-ovih branitelja lika i (ne)djela kako predsjednika tako i njegovih najbližih.

”Sankcije šalju signal da niko nije imun. Ne samo pojedinci koji su na visokim pozicijama, već i oni koji stoje uz njih i omogućavaju im korupciju. Efekat sankcija koje idu korak dalje je bitan. Sankcijama nećemo riješiti krizu preko noći. To će morati riješiti ljudi u ovoj zemlji. Mi sankcije možemo koristiti da odvratimo opstrukciju i rad na podjelama, sve ono što onemogućuje ljude da ostvare svoje potencijale”, kazala je odmah po dolasku u našu zemlju Samantha Power. Na odlasku je – prenoseći poruke američkog predsjednika Bidena – ponovila čvrste stavove svoje zemlje o posvećenosti miru u Bosni i Hercegovini, ali i potrebi da pokažemo čvršći otpor korupciji. SAD su od kraja rata uložile više od tri milijarde dolara u pomoć našoj zemlji, što je otprilike i godišnja budžetska suma države, entiteta i kantona.

Hacijende, vile, stanovi i “keširani” glasovi

Ne trebaju nama ni Biden ni Power reći koje su to porodice koje upravljaju svim tim parama, ko su domaći tenderbezi i ko sve – uz plaće koje ne mogu pokriti ni sindikalnu potrošačku korpu – gradi hacijende i vile, kupuje stanove na sigurnim evropskim destinacijama i glasove na izborima plaća (i bukvalno) vadeći pare iz džepova. A nikako da kažu otkud im. Ne zato što ih niko ne pita, već zato što su u svoje političke agende upisali gospodarenje pravosuđem. Ovih dana Dodik “dobija informacije da će protiv njega biti podignuta optužnica”, sve rugajući joj se, dok BNTV najavljuje da će slučaj Pavlović banke, star sada već sedam godina, konačno dobiti pravosudni epilog: to je ona kupovina vile na Dedinju, koju je Dodik platio kreditom podignutim godinu kasnije. Ako bude tako, pokazat će se na djelu koliko sankcije nemaju efekata i nadati se – motivirati SAD da što prije objave i nastavak liste domaćih lopova i boraca za porodična blagostanja. Onih što puneći svoje sehare i račune u stranim bankama, ovdje nemilice kreiraju svađe, podjele i incidente. Dodik je samo prvi prešao crvenu liniju, ne krijući da je spreman braniti svoj komoditet i ratom ako treba, no ako SAD zaista ovdje žele poduprijeti mir, na njemu ne smiju stati: konstitutivni narodi, a bogami i ostali, imaju svoje političke predstavnike koji zaslužuju da u sankcijama u stopu prate Dodika. Što godinama i čine.