Cijene nikad veće, a satnica rada miruje

Poskupljenja u Bosni i Hercegovini ne jenjavaju, a sve ih više osjećaju i oni koji imaju sigurne poslove, jer njihove plaće više ne mogu da pokriju iznos potrošačke korpe. I dok zvaničnici sebi povećavaju plaće, naša zemlja se svrstava među one s najnižom satnicom rada u odnosu na druge evropske zemlje. Uz bijedne radničke satnice, život u Bosni i Hercegovini je, kažu iz brojnih sindikata, postao umjetnost preživljavanja.

Plaće radnika u Bosni i Hercegovini više nisu dovoljne da pokriju ni trećinu potrošačke korpe koja u ovom trenutku iznosi više od 3000 KM. O povećanju cijene satnice koja je tri i pol KM nitko i ne razmišlja, a ona je prema ocjenama svih relevantnih sindikata bijedna.

“Ovo je zaista vrijeme kada se preživljava. Znate kako, rudar ide 300 metara pod zemlju i osam sati je za strojem. Kada dođe kući, on vrlo teško može da doprinese porodici, da se bavi poljoprivredom i gube radnu spososbnost, i kući i na poslu. Tako da je ovo jedan vrlo težak momenat za rudare što se tiče inflacije”, rekao je za BHRT Zijad Lacić, predsjednik Samostalnog sindikata rudara FBiH.

Kada je odnos prema radnicima u našoj zemlji u pitanju, država je tu odavno zakazala. To je jasan pokazatelj sve većeg odljeva radne snage u zapadno europske zemlje čija cijena rada je za 300 posto veća nego u BiH. Već dvije godine sindikati se bore s institucijama vlasti u BiH da minimalna plaća bude tisuću maraka, iako više ni to ne bi bilo dovoljno za osnovne životne potrebe.

“Mi u Sindikatu smo stanovišta da treba donijeti Zakon o minimalnoj plati koja ne smije biti manja od hiljadu maraka, a onda ćemo u toku godine vršiti analize i povećavati najnižu plaću s troškovima života”, jasan je Fahrudin Šahović, predsjednik Saveza samostalnih sindikata TK.

Rješenje, smatra Šahović nije u preporuci poslodavaca, da se kao i prije nekoliko mjeseci radnicima podijeli samo vid pomoći od 1080 KM.

“Mi smo sagledali tu situaciju i negdje oko 20 posto ukupono uposlenih u Federaciji BiH je dobilo tu pomoć, dok 80 posto radnika nije dobilo. Također, i ovaj prijedlog poslodavaca da to bude od 100 do 400 maraka, nije obaveza, nego se kaže da poslodavac isplati ako može i koliko može, od 100 do 400 da poveća. Mi smatramo da to nije dobro”, Fahrudin Šahović, predsjednik Saveza samostalnih sindikata TK.

Baš kao što se i radnici stalno nadaju povećanju plaća, tako i umirovljenici gledaju u povećanje mirovine. U Sindikatu umirovljenika Grada Tuzle kažU da im ljudi svakodnevno dolaze i traže pomoć, jer su ih institucije napravile socijalnim slučajevima

“Penzija najniža bi trebala sada da bude najmanje hiljadu maraka. Oni penziju dižu isto i najmanjem i najvećem. Onaj ko je imao 2 400 KM penziju i sada kada mu je dao 15 posto povećanje, dobio je 350, 400 maraka. Dobio je jednu minimalnu penziju. Ovaj sa najnižom, on je dobio 60 maraka povećanja. To su ogromne razlike”, govori Muhamed Ramić, predsjednik Sindikata penzionera Tuzle.

“Ovo je zaista vrijeme kada se preživljava. Znate kako, rudar ide 300 metara pod zemlju i osam sati je za strojem. Kada dođe kući, on vrlo teško može da doprinese porodici, da se bavi poljoprivredom i gube radnu spososbnost, i kući i na poslu. Tako da je ovo jedan vrlo težak momenat za rudare što se tiče inflacije”, rekao je za BHRT Zijad Lacić, predsjednik Samostalnog sindikata rudara FBiH.

“Već dugo oni nemaju zadovoljštinu ni zadovoljene potrebe ni u životu ni na poslu. Ustvari ranije smo imali tiho otkazivanje i neuključivanje u posao i pojedinačne slučajeve, a sada već možemo pričati o pamdemiji. I to jedan obrambeni mehanizam na stvari koje se događaju dugi niz godina. Dakle, radnik na poslu je neprimjećen. Od njega se samo očekuje da radi onako kako je neko zamislio”, kaže Nurka Pranjić, medicina rada za JI Evropu, WHO.

I kada se vratimo na početak ove priče, na rudare koje je najteže pogodila inflacija, upada u oči podatak da velik broj rudara odlazi na rad u Sloveniju, u Velenje gdje su plaćeni trostruko bolje nego u svojoj matičnoj zemlji, da im je osigurana hrana i za njih se grade zgrade u kojima će stanovati. Najvažnije im je da su kao radnici daleko više cijenjeni. Kada čovjek malo bolje razmisli, u ovom vremenu kada je svijet postao jedno globalno selo, ni jedna zemlja više nije daleko.