Četiri stvari koje su bile obavezne u školama u Jugoslaviji

Nerijetko se u javnosti vodi polemika oko oblačenja učenika u osnovnim, a naročito srednjim školama, a čini se da nikada nije bilo više “slobode” po tom pitanju nego sada.

Baveći se tom tematikom, pojedini su napravili nekoliko osnovnih razlika po čemu su se djetinjstvo i pubertet u bivšoj Jugoslaviji razlikovali od današnjeg.

Tu se navode četiri suštinske razlike u pripremama za odrastanje tadašnje djece, a koje bi, smatraju mnogi i dan danas bile mnogo važne u pristupu prema životu.

Domaćinstvo

Mnogi smatraju da je šteta što domaćinstvo više ne postoji u osnovnim školama. Učenici su na ovom času sticali razne vještine, kao što su kako da kuvaju, postavljaju sto, šiju, spremaju kolače, popravljaju, uče kako da održavaju dom… Danas se često ističe da djeci nedostaju praktična znanja zbog njihova preokupacija tehnologijom.

Slično oblačenje

Danas mnoga djeca u školu nose brendiranu odjeću, neka imaju jeftinije, a neka izuzetno skupe patike koje reklamiraju popularni jutjuberi i influenseri. U školi u Jugoslaviji djeca su se oblačila slično. Naravno, bilo je nekih razlika, ali ne tako vidljivih kao danas.

Fizičko vaspitanje kao jedan od najvažnijih predmeta

Zbog povećanja procenta djece koja imaju problem sa gojaznošću, i danas se smatra da fizička aktivnost treba da bude što više prisutna u školama. Nekada je fizičko vaspitanje bilo jedan od najvažnijih predmeta u školi i kada mu se pristupalo sa velikom ozbiljnošću. Oprema za čas je bila veoma važna. Djevojčice su nosile crne trikoe, a dječaci sportske šortseve i bijele majice. Na časovima je bilo dosta gimnastike i to je bila jedna od omiljenih aktivnosti, ali se trčalo, plivalo, igrao fudbal.

Uloga učitelja je bila važna

Školska pravila su zahtijevala ustajanje svaki put kada bi nastavnik došao na čas. Tako su ukazivali poštovanje. U školskim pravilima je takođe naglašeno da je nastavnik u pravu i da se disciplina mora poštovati. Ako učenici nisu poštovali uputstva nastavnika, slijedile su kazne. Roditelji i nastavnici nisu jedni drugima urušavali autoritet, a u mnogim školama bila je praksa da nastavnik svakodnevno u knjižicu upisuje šta je učenik radio kako bi roditelji mogli da prate aktivnosti i ponašanje, piše Blic, pozivajući se na Yumamu.