Čestitka, bilbord i ostali gorući problemi: Sretna nova 1922. godina

Građani biraju politiku koja će ih voditi, a politika nameće ritam igre u društvu. A u Bosni i Hercegovini na kraju 2021. godine politika i političke ambicije generiraju mnogo dublje društvene probleme, koji ponekad vode i do brojanja krvnih zrnaca.

Državna vlast u našoj zemlji u 2021. godini ispunila je samo jedno obećanje. A i to je možda previše s obzirom na to da pola godine gotovo da nisu ni radili. Razlog je politička kriza i bojkot prije svega vladajućih stranaka iz RS-a nakon nametanja izmjena Krivičnog zakona o zabrani negiranja genocida.

Paraliza institucija i negativna atmosfera oličena u propitivanju statusa BiH te neuvjerljiv pristup međunarodne zajednice dodatno popularišu kupovinu karte u jednom smjeru među stanovništvom. Takvih je mnogo, a naročito mladih ljudi.

Politička kriza ove godine naročito je pokušala naglasiti etnički pa i vjerski element, što je paradoksalno za zemlju koja se ponosi i hvali svojom multietničnošću, spojem kultura, religija i slično. Onda se na nekom mikro nivou pojave primjeri koji zauzmu pažnju svekolike javnosti pa počnu rasprave, analize poruka te na kraju i pokušaj političke eksploatacije takvog stanja.

Posljednji primjer iz Bužima najbolje oslikava apatiju društva i pogrešno kanalisan bijes te šalje izuzetno negativnu poruku zbog koje se hitrije traži ona karta u jednom smjeru.

Premijer kantona je čestitao Božić i Novu godinu građanima Unsko-sanskog kantona. Jedan od bilborda postavljen je i u Bužimu, ali su upravo taj jedan bilbord i čestitka shvaćeni kao provokacija, jer tobože u spomenutom mjestu nema katolika. Iako je podloga za ovakve reakcije vjerovatno u nekom lokalnom – kantonalnom političkom animozitetu, poruke koje su uslijedile su zaparale javni prostor.

Šta to ima loše u čestitci vjerskog (Božića) i međunarodnog praznika (Nova godina) na bilo kojem pedlju ove zemlje. Zemlje koja se vijekovima busa u prsa svojom širokogrudnošću. Zemlje koja širi ruke i za putnike namjernike kao i za domicilno stanovništvo. Da li su oni koji su se usprotivili bilbordu, nazvavši ga provokacijom, možda pomislili kako bi izgledalo da naprimjer Islamska zajednica ili neko drugi poželi bilbordima čestitati Bajram negdje na teritoriji RS-a, gdje realno nema Bošnjaka? Kakve bi bile reakcije da se neka lokalna vlast usprotivi tome.

I kako to obično bude, jedna poruka povlači drugu. Pa se u nekim drugom mjestima s bilborda poručuje kako muslimani ne slave Novu godinu te kako jelka ili Djed Mraz nisu dio tradicije islama ni Bošnjaka.

Tačno, to nije dio tradicije islama. Ali ima li potrebe isticati bilborde s takvim porukama? Čemu doprinose takve poruke? Da li to znači da su svi Bošnjaci muslimani i vjernici? Ne znači, ali se društvu nameće problem koji to ne treba biti. U zemlji koja je, kada je riječ o natalitetu, u očajnoj poziciji, gdje je i dalje ogromna nezaposlenost, gdje se vode politike koje žele podijeliti zemlju i rade na razgradnji. Da li je zaista toliki problem čestitati Božić, okititi jelku ili prirediti javni događaj s Djeda Mrazom?

Vjernicima vjerovatno ne treba nikakvo pojašnjenje i nikakva čestitka ili jelka neće poljuljati njihovu vjeru, pa je fascinantno kako takve teme u društvu preuzmu primat. Da li svi oni koji napuste BiH u potrazi trbuhom za kruhom tamo negdje na Zapadu kažu kako neće slobodan dan krajem decembra jer oni ne obilježavaju te praznike? Izgledno ne, jer im je tamo neko društveno uređenje vjerovatno ispunilo većinu potreba koje upotpunjavaju i u svojoj vjeri.

Politika i zajednica jasno trebaju osuditi svaku provokaciju ili uvredu, ali je neophodno detaljnije pogledati i procijeniti koje poruke nazvati takvim imenom. U suprotnom svako slično brojanje krvnih zrnaca stvara sliku da kao društvo dočekujemo 1922., a ne 2022. godinu.