Brojni izazovi za njih oko 5.000 u BiH: Bijeli štap simbolizuje samostalnost i nezavisnost slijepih osoba

Slijepe osobe se svakodnevno suočavaju s mnogim izazovima, kao što su rupe na cestama, loša regulacija saobraćaja, neprilagođeni prilazi, gužva i buka, pa i nepoznati teren…

Osim parkiranih automobila na trotoarima, kanti za smeće na taktilnim vodilicama, u posljednje vrijeme problem stvaraju i bicikli i romobili, koje je teško čuti, a kreću se po trotoarima. Danas je 15. oktobar kada se obilježava Međunarodni dan bijelog štapa s ciljem upoznavanja javnosti sa svakodnevnim izazovima slijepih osoba te podizanja svijesti o važnosti njihova ravnopravnog uključivanja u svakodnevne društvene aktivnosti.

Direktor Udruženja slijepih Kantona Sarajevo Fikret Zuko govoreći o broju slijepih osoba u Bosni i Hercegovini rekao je da se neki ljudi ne žele učlaniti u udruženje iako imaju određene probleme sa vidom.

– U Kantonu Sarajevo imamo oko 400 osoba, u Federaciji BiH oko 2.800, a u Republici Srpskoj oko 2.000. Dakle, u Bosni i Hercegovini ima oko 5.000 slijepih i teže slabovidnih osoba – istakao je Zuko.

Kako je kazao, slijepe i slabovidne osobe se susreću sa svim problemima koje imaju građani BiH, samo što su ti problemi kod njih značajnije izraženi.

– Najteže nam pada problem nepristupačnosti okruženja u kojem živimo, nepristupačnost informacija i na neki način određene predrasude kod ljudi u vezi sa slijepim osobama. Pristupačnost, pomagala i predrasude se moraju rješavati na progresivan način, korak po korak. Nemoguće je u kratkom periodu promijeniti ambijent u kojem živimo – pojasnio je Zuko.

Međutim, smatra da ima pomaka, ali da i dalje postoji velika diskriminacija prema slijepim osobama ali i drugim osobama sa invaliditetom.

– Ne samo zato što oni ne mogu naći posao, imaju teškoće i u školovanju. Ono što je karakteristično za BiH, za FBiH, situacija nije ista u svim kantonima ni u entitetima. To nam na neki način pravi tu teritorijalnu diskriminaciju. Jako teško nalaze posao jer slijepi ljudi nemaju puno zanimanja kojim se mogu baviti pa je i školovanje ograničeno na nekoliko zanimanja. Ono što nije dobro jeste da se slijepe osobe najčešće zapošljavaju u posebnim preduzećima i to je neka vrsta segregacije. Nama je cilj da slijepe osobe, pa i druge osobe sa invaliditetom, rade na tržištu rada i ravnopravno zapošljavaju, a da država daje podršku poslodavcima koji prime osobe sa invaliditetom – istakao je Zuko.

Dotakao se i određenih pozitivnih pomaka u Kantonu Sarajevo koji su urađeni da olakšaju život slijepih osoba.

U Sarajevu zvučni semafori i taktilne vodilice

– U Sarajevu je u Bosni i Hercegovini najviše urađeno. U posljednjih desetak godina došlo je do značajnih promjena kada su u pitanju slijepe osobe. Imamo zvučne semafore, ne baš koliko želimo, ali imamo na ključnim raskrsnicama, imamo taktilne vodilice… – naglasio je Zuko.

Povodom Međunarodnog dana bijelog štapa koji se obilježava svakog 15. oktobra od 1964. godine, Zuko je pozvao građane da ih prihvate kao ravnopravne komšije, da im pomognu na najefikasniji način i olakšaju svakodnevni život.

Predsjednica Udruženja slijepih Kantona Sarajevo Senija Okić godinama radi u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Nedžarićima kao profesor historije.

– Rodila sam se sa glaukomom koji je nasljedni. U ranom djetinjstvu sam imala određene operativne zahvate. Imala sam i neke ostatke vida. Krenula sam u prvi razred redovne škole i onda je glaukom počeo divljati. Do trećeg razreda sam izgubila mnogo vida. Sada vidim vrlo malo – ispričala je Okić.

Kako je kazala, uvijek je željela čitati i obrazovati se.

– Odlazak u specijalnu školu nije mi teško pao. Završila sam redovnu srednju školu, studirala sam. U toku mog školovanja bila mi je bitna podrška porodice, vršnjaka, ali i razumijevanje nastavnika. Bilo je raznih faza, poteškoća – kazala je Okić.

Fakultet je završila u Zagrebu gdje je bila zbog rata u BiH 90-ih godina.

– Srećom, nisam bila prvi slijepi student na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Profesori su imali dosta razumijevanja, imali su iskustva sa slijepima, uglavnom sam ispite polagala usmeno. Dopuštali su mi da snimam predavanja. Kolege s fakulteta su mi bili velika podrška, čitali su stranice i stranice knjiga, snimali i tako sam ja polagala ispite. Rekla bih da je danas obrazovati se dosta lakše, ako imate kompjuter koji ima govorne programe. Međutim, slijepi da bi koristili kompjuter moraju proći određenu obuku – pojasnila je Okić.

Problem pri kretanju stvaraju automobili, bicikli i romobili

Kažu da je sljepoća najteži invaliditet, a Okić smatra da bi se nadoknadio taj nedostatak, nekada i obične stvari im postaju problem.

– Recimo ja krenem stazom kojom stalno hodam, a ako mi se auto parkira ispred mene, moram sići na ulicu da ga zaobiđem. Osim parkiranih auta, u posljednje vrijeme postaju problem i bicikli, romobili, koje je teško čuti, a kreću se po trotoarima. Štapom se krećem više od 20 godina. Bitna nam je podrška svih ljudi. Bitna je svijest ljudi o našim potrebama i mogućnostima – istakla je Okić.

Lirija Kruša-Bjelošević kao psiholog u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Sarajevu radi već 20 godina.

– Rad u ovoj ustanovi je izuzetno izazovan i vrlo specifičan jer smo jedina ustanova ovog tipa u Bosni i Hercegovini. Vrlo je zanimljivo i izazovno biti jedini koji radi na jednom vrlo usko specifičnom polju kao što je ovo. Jedini sam psiholog koji radi sa djecom oštećenog vida u BiH. Imamo oko 50 učenika osnovnog i srednjoškolskog uzrasta. Međutim, naš posao nije samo to. Pored obrazovnog dijela imamo i rehabilitacijski dio koji koriste ne samo naši učenici nego i djeca iz cijele BiH, kao što su vježbe vida, orijentacija i mobilitet, psiho-socijalna podrška djece i roditelja. To je vrlo šarolik spektar usluga od rođenja djeteta, a nastavljamo ih pratiti i nakon srednje škole kroz njihove želje da studiraju, daljnja zanimanja – pojasnila je Kruša-Bjelošević.

Kako je kazala, u Centru sada rade i neki njihovi bivši učenici.

Problem je doći do djeteta sa oštećenim vidom

Govorila je i o problemima na koje nailaze u svom poslu navodeći da je situacija nešto bolja ukoliko dijete nađu dosta rano.

– Ustvari problem je kako uopšte doći do djeteta. Ne postoji skrining, neki sistemski riješen način kako da roditelj zna da postoji mjesto koje će mu onog momenta kada se dijete rodi koje ima problem s vidom pružiti najadekvatniji sistem podrške, savjet, uključiti dijete u rehabilitaciju od najmanjih nogu. Neki roditelji nam dolaze slučajno, neki preko prijatelja. Nepostojanje sistema koji će usmjeriti roditelja koji najčešće luta od institucije do institucije, od doktora do doktora, dovodi do toga da nama dođu relativno kasno – pojasnila je Kruša-Bjelošević.

Smatra da se puno može uraditi posebno u predškolskom periodu.

Adna Oraščanin je učenica trećeg razreda srednje škole Centra za slijepe, smjer fizioterapeutski tehničar. Ova 18-godišnjakinja je rođena u Bihaću, ali je iz bosanskokrupskog naselja Pištaline. U Centru je od prvog razreda osnovne škole.

– Rođena sam slijepa. U pitanju je bila liječnička greška. Imala sam vid, ali je napravljen problem sa inkubatorom. Kao dijete koje je došlo sa sela, nisam znala ništa o svojim mogućnostima. Centar nam pruža obuku za orijentaciju – bijeli štap. On je naš prozor i mogućnost da budemo samostalni. Ovaj komad drveta nudi mi mogućnost da budem samostalna. Imamo obuke orijentacije, uče nas kako se kretati u određenim prostorima, poznatim i nepoznatim terenima. Ja se mnogo krećem sama. Bez problema mogu da se snađem u poznatom i nepoznatom prostoru. Istražujete sami. Na početku je postojao strah – ispričala je Adna.

Istakla je da nemaju puno izbora.

– Kada spadate u kategoriju slijepih, imate dvije opcije. Ili ćete dopustiti da vas neko stalno vodi i da ovisite o drugome, ili da postanete samostalni i pokušati da napravite život sebi dostupnim – poručila je Adna.

Kako je kazala, danas je puno bolja situacija u Sarajevu nego prije deset godina. Imaju puno više zvučnih semafora, taktilnih vodilica koje im olakšavaju kretanje. Poslije srednje škole želi nastaviti obrazovanje za IT.

Međunarodni dan bijelog štapa obilježava se svake godine 15. oktobra još od 1964. godine kada je Lyndon Johnson, tadašnji predsjednik SAD-a, taj dan proglasio Danom bijelog štapa. Od tada ovo pomagalo simbolizuje samostalnost i nezavisnost slijepih osoba.

Anadolija