Brine o napuštenoj djeci: Usvojio više od 80 mališana bez roditelja, 10 preminulo na njegovim rukama

Muhamed Bzik, 65-godišnji bivši libijski imigrant, posvetio je svoj život djeci koja su terminalno bolesna i koja nemaju nikog da se brine o njima. On je jedan od rijetkih hraniteljskih porodica u Los Anđelesu u Americi koji se isključivo brine o djeci koja su pred smrt.

Bzik je u Ameriku došao 1989. godine kako bi studirao elektroniku. U braku sa suprugom koja je preminula, dobio je državljanstvo 1997. godine.

Iako je ranije bio maratonac, danas se fokusira na brigu o napuštenoj djeci – djeci koja su napustila porodicu ili su ostala bez roditelja zbog nasilja. Do sada je u svom domu prihvatio više od 80 djece, a desetoro njih preminulo je u njegovim rukama.

Kroz saradnju sa losangeleskom službom za djecu, Bzik je postao prepoznat kao neko ko je uvijek spreman da primi djecu koja su pred smrt.

– Javljaju mi kada djeca umiru i pitaju da li ih mogu usvojiti. Znaju da neću oklijevati da ih prihvatim. Ako ih ne uzmem, šalju ih u bolnice, jer nemaju porodicu ni dom. Međutim, kada ih uzmem, osjećaju porodičnu atmosferu. Osjećaju se sigurno i voljeno do kraja života. Desetoro djece je umrlo na mojim rukama – rekao je Muhamed.

Takođe otkriva da u mnogim slučajevima, on djeci daje imena.

– U bolnici ih ostave, oni ne imaju imena. Na papiru piše samo ‘beba dječak’, ‘beba djevojčica’. Ja im dajem imena – rekao je Bzik za kog je pružanje ljubavi djeci koja nemaju nikog, uprkos emotivnom bolu, postala misija života.

Njegov rad prepoznat je i nagrađen međunarodnim priznanjima, a njegova priča sada je i tema dokumentarnog filma.

I sam otkrio da boluje od teške bolesti

Bzik se nada da će kroz svoju priču podstaći ljude na ljubav, saosjećanje i pomoć onima kojima je najpotrebnije.

Iako suočen sa sopstvenim zdravstvenim izazovima, Bzik nastavlja svoju misiju.

Prije par godina dijagnostikovan mu je rak debelog crijeva, ali to nije uticalo na njegovu odlučnost da nastavi sa brigom o djeci.

– Nisam imao porodicu sa sobom i bio sam uplašen. Osjećao sam isto što i djeca. Samo oni su uglavnom sami. Ako sam ja u 65. godini uplašen, kako je tek njima? – pita se on.