Brat i sestra Druškić svojim talentima osvajaju BiH, ali i šire

Naomi Druškić (23) mlada je bh. pijanistica i umjetnica. Svoje muzičko obrazovanje počela sa šest godina u Osnovnoj muzičkoj i baletnoj školi „Novo Sarajevo“. Kao najmlađi takmičar osvojila je prvu nagradu na Federalnom takmičenju učenika i studenata muzike FBiH u Livnu 2006. u kategoriji klavir četveroručno. A, 13. marta 2007., sa svojih osam godina održala je svoj prvi solistički koncert u Domu armije FBiH.

Rikardo Druškić (31) je Naomin stariji brat i poznati bh. umjetnik i slikar. Njegovo zanimanje za umjetnost počelo je tokom srednjoškolskih godina s glavnim fokusom na ilustraciju i digitalnu umjetnost. Rikardo koristi kombinaciju umjetničkih tehnika kao što su slikanje, crtanje i digitalna umjetnost. Njegovi radovi izlagani su, kako samostalno, tako i na kolektivnim izložbama u mnogim umjetničkim galerijama i javnim prostorima u svijetu kao što su Sarajevo, Mostar, New York, Miami, Los Angeles, Dubai, Tajvan, Berlin, Bruxelles i Beč. Svestrani Rikardo bio je jedan od finalista u Art Revolution takmičenja „Taipei“ 2014. Također, bio je jedan od glavnih sudionika prvog Festivala ulične umjetnosti (FUU) u Sarajevu, tokom kojeg je svoj stvaralački rad prenio u javni prostor. Nakon toga se udružio s važnom inicijativom ulične umjetnosti za Mostar Street Art Festival. Godine 2016., pozvan je da naslika mural unutar Sarajevskog pozorišta mladih, čime je proširio svoje polje interesa u svijet javne umjetnosti.

Ovoga puta samo za „Azru“, brat i sestra Druškić govore o svojim putevima u umjetnosti i plemenitim profesijama kojima se bave. A je li sav taj talent povezan s genetikom, u razgovoru nam je otkrio Rikardo.

– Naši su roditelji ljudi osebujnog karaktera. Oni nisu umjetnici, ali posjeduju temperamentalno-karakterne osobine koje mislim da treba imati svaki umjetnik. Oni imaju sposobnost da razmišljaju sopstvenom glavom, nevezano za društvenu dinamiku kojoj pripadaju. To ih čini nesvakidašnjim, a iz te nesvakidašnjosti proizašli smo Naomi i ja – priznao je mladi umjetnik.

POTPUNA SLOBODA IZBORA

Naomi i Rikardo se rado prisjećaju trenutka kada je sve krenulo i kako je nastavilo. Kako kažu, imali su potpunu slobodu izbora, a posebne stvari u njihovim umjetnostima su im privukle pažnju.

– Moj prvi susret s klavirom bio je na jednoj probi za baletni nastup, prišla sam djevojkama koje su svirale klavir, tu sam istraživala i svirala, zaljubila se. Već nakon nastupa rekla sam mami da želim naučiti svirati klavir, što je ona podržala, kao i sve do tada – kazala nam je Naomi.

Rikardovi prvi dodiri s umjetnošću desili su se u srednjoj školi.

– Teško je sada sjetiti se impulsa koji su me kreiranju privukli, ali mogu, koristeći se logikom, doći do nekih odgovora. Školski sistem je za moje biće uvijek bio represivan, te stoga mislim da mi je umjetnost pružala jednu vrstu slobode da budem to što jesam, a da ne budem zbog toga osuđivan. Ona, umjetnost, imala je veliku ulogu u mom procesu individuacije.

Naomin karijerni put odredio je klavir. Prelijepi instrument koji svojim kapacitetima može zamijeniti kompletan orkestar. Na pitanje kako ju je privukao klavir, Naomi se vrlo jasno prisjeća prvih susreta s klavirom.

– Privukla me lakoća s kojom se proizvodi zvuk, muzika, što nije slučaj s drugim instrumentima, naprimjer flautom. Kod flaute morate naučiti prvo na koji način da proizvedete ton, potom tehnike disanja itd. Dok za klavir sjednete, pritisnete tipku i imate ton. Prvenstveno me to privuklo, jer sam s lakoćom proizvodila tonove, muziku, imala sam slobodu stvaranja. Poslije, kroz školovanje, zaljubila sam se u načine na koje možete proizvesti isti ton. Zaljubila sam se u kompleksnost muzike, kontrolu zvuka, te kako jedan ton različitim dodirom na različite načine možete postići, zatim fraze, pa cjelina djela i tako ukrug. U svemu tome, najviše me privlačilo stvaranje, od malena bih nešto svoje svirala, igrala se, istraživala. Bilo mi je zanimljivije od vježbanja nekog djela, pogotovo dok sam bila mlada, kasnije sam zavoljela i vježbanje, istraživanje načina izvođenja, i doprinos nečeg individualnog u djelu koje je mnogo puta odsvirano.

PRVA FILMSKA ULOGA

Naomi se, uz muziku, okušala i u glumi. Dobila je glavnu ulogu u filmu holivudske produkcije „Playing with Beethoven“ američke rediteljice Jenn Page. Premijerno, film je prikazan 26. novembra 2021. godine u SAD-u. Riječ je o prvoj filmskoj ulozi dvadesetogodišnje pijanistice, koja iza sebe ima niz nagrada s međunarodnih i domaćih takmičenja.

– Uloga koju sam imala bila je vrlo slična meni, tako da sam se osjećala slobodno, nije bila zahtjevna, iako bih voljela jednog dana imati priliku da glumim kompleksnije uloge. Trenutno studiram kompoziciju, to je nešto čemu želim da se posvetim i da dodatno istražujem i učim, nešto gdje mogu dvije ljubavi da spojim, da komponujem za filmove, serije, predstave, ali i nezavisne kompozicije – kazala je pijanistica.

Je li obrazovanje u umjetnosti presudno za kvalitet umjetničkog djela, pitanje je na koje su nam ovi mladi umjetnici dali opširan, ali i jasan odgovor.

– Smatram da je za umjetnika najvažnije životno obrazovanje, da spoznaje sebe kao ljudsko biće, svoje emocije, svoj duh, jedna golema introspekcija kao i empatija. Spoznaja svijeta oko sebe. Naravno, za neke tehničke, teoretske stvari akademsko obrazovanje za umjetnika je vrlo korisno, smatram da bez obzira na profesiju, ljudi trebaju učiti kroz čitav život. Međutim, ne mislim da je neophodno akademsko obrazovanje za umjetnika, naročito kao stvaraoca, pogotovo ustanove koje ograničavaju umjetniku slobodu stvaranja i zatvaraju ga na matematičko postojanje i djelovanje. Nažalost, to je često slučaj. Umjetnik mora imati slobodu stvaranja, izražavanja sebe, a znanje je dodatak koji je, naravno, koristan. Akademsko zvanje kao titula ne mislim da je neophodno, osim u protokolu gdje je potrebno – istakla je Naomi.

– Moj karakter je takav da nikada nije priznavao nametnuti autoritet. Kad sam bio mlad, to je bio školski sistem. Nesvjesno sam uvijek znao da me on ograničava, te sam mu se uvijek jako i oštro suprotstavljao. Najviše su zbog toga ispaštali moji roditelji, ali vjerujem da sada mogu biti sretni i zadovoljni. Posljedice takvog temperamenta za mene su bile u vidu vrlo intenzivne mladosti. Sada sam već naučio kako da iz svega izvučem najviše, a da niko ne ispašta. To je bila moja vrlo bitna pobjeda. Kako starim, animozitet prema sistemu biva samo veći, pa tako vjerujem da bi odlazak na Akademiju bio mukotrpno iskustvo za mene, a posebno za profesore. Ja sam vuk samotnjak. Ovo je moj put kojim koračam sam, gradeći sopstveni sistem vrijednosti i zanimanja. Taj put je bio ključan u procesu individualizacije koji, vjerujem, da na nekom nivou i dalje traje – nadovezao se Rikardo.

INSPIRACIJA U ŽIVOTU I RADU

Svaki umjetnik, ali i čovjek, u svom radu i životu svakodevno pronalazi inspiraciju na razne načine. Inspiracija je zaista važna u životu svakog čovjeka, a naročito umjetnika koji svojim djelom i radom želi da prikaže određeni stav ili situaciju. Za Naomi inspiracija je svakodnevna, dok je Rikardo predstavlja kao mentalni i kreativni proces.

– Pitanje inspiracije se umjetnicima često postavlja. Šta je zapravo inspiracija? Inspiracija je kreativni pokretač. To je metafizički pojam koji ne mislim da se pronalazi, već da on pronađe nas. Meni ideje dolaze svakodnevno. Neke od tih ideja su dobre, neke su bolje, a neke obilježe tu godinu. Ono što je konstanta jeste moja potreba za kreairanjem – priznao je Rikardo.

– Inspiraciju pronalazim svuda oko sebe, od ljudi, okruženja, prirode, slušanja muzike, gledanja filmova, ljubavi prema svemu što me okružuje, čime se bavim, empatije. Iz svega mogu izvući inspiraciju za stvaranje. Iako, naravno, ima dana kada imam blokadu, kada trebam da obavim duboku introspekciju i onda se vratim – kazala nam je Naomi, a potom su otkrili svoje planove za naredni period.

– Želim se baviti kompozicijom, stvarati muziku. Gluma me i dalje privlači, međutim, nije mi prioritet – iskreno će Naomi.

– Moj plan je da svakodnevno radim na sebi. Ne želim gubiti vrijeme na trivijalnosti. Želim, čineći sebe boljim, činiti svoju zajednicu boljom. Moj izbor je da dobro bude moja vodilja. Želim biti dobar sin, brat, prijatelj, građanin, umjetnik, a u svakom trenutku znati da su to ovozemaljske identifikacije od kojih sam mnogo više. Moj izbor je da sve što želim za sebe pokušam dati drugima. Ljubav. Poštovanje. Razumijevanje. Moj izbor je da slušam svoje biće, da se volim i poštujem. Želim živjeti ovaj život kao da je jedini koji ću ikada imati. Tako se i ponašam. Živim život punim plućima, zahvalan Bogu za svaki trenutak, i dobar i loš. Trudim se u konačnici biti dobra i časna osoba, iako ne mogu pobjeći od toga da sam čovjek od krvi i mesa, s grijehom u sebi – otvoreno će Rikardo

NAJVEĆA PODRŠKA

Na pitanje čime se najviše ponose, brat i sestra skromno i iskreno odgovaraju.

– Ne osjećam ponos za neko ostvarenje, ali najveću duševnu i emotivnu ispunjenost osjećam kada uspijem da prenesem, odnosno probudim emociju – istakla je Naomi, a njen brat ne krije da se ponosi svojom umjetničkom biografijom.

– Neizmjerno sam zahvalan Bogu, a onda svojim roditeljima i prijateljima koji su bili uz mene tokom čitavog procesa, koji i dalje traje. Ipak, u svom tom bogatstvu jedan rad se ističe. To je mural koji sam prošle godine oslikao u centru Bruxellesa. Njegov naziv je „Samo se srcem jasno vidi“, a njega je otvorila tadašnja predsjedavajuća EU Frederica Mogherini. Taj rad stoji kao podsjetnik Evropi i svijetu da u Bosni nada u bolje sutra nije nestala. Njeni nosioci smo mi, mladi ljudi koji se ne želimo predati. Nedavno je taj mural izabran kao jedan od pet najboljih briselskih murala – ponosno će Rikardo.

Svi bismo rado mijenjali određene trenutke, situacije ili sebe. Kada smo pitali Naomi i Rikarda šta bi promijenili da mogu, dali su nam vrlo interesantne odgovore.

– Prije sam mislila da bih mnogo promijenila, međutim, sada shvatam da je sve onako kako je trebalo da bude. Sve što sam doživjela napravilo me osobom koja jesam, i zaista ne bih ništa promijenila – kazala je Naomi.

– Promijenio bih sistem vrijednosti savremenog čovjeka – radikalno ističe Rikardo.

A o podršci koju primaju, vrlo emotivno i ozbiljno govore.

– Najveću podršku imam od brata, roditelja i momka. To su ljudi koji su mi najbliži, koji prolaze sa mnom sve, i koji me podržavaju i motivišu da budem ono što jesam – kazala je Naomi.

– Moja najveća podrška jeste moja sestra Naomi, moja porodica, moj vrlo uzak krug najboljih prijatelja, ali i veliki broj ljudi prati moj rad – zaključio je Rikardo.