Bosnia Express: Priča o ratu u BiH ali i nesalomljivom duhu naroda i umjetnosti pod granatama

Nakon što je premijerno prikazan i pohvaljen na festivalu u Milanu, a potom i u Trstu, dokumentarac “Bosnia Express” italijanskog reditelja i scenariste Massima D’orzija započinje turneju po kinima u Italiji – Rim, Firenca, Pisa, Bologna, Bari…

“Bosnia Express” trideset godina od početak rata u bivšoj Jugoslaviji, vraća se vizualnim svjedočanstvima punim pjesničke snage, priča, mjesta, glasova, tragedija i preporoda zemlje BiH koja je doživjela ozbiljni oružani događaj na evropskom kontinentu, prenose italijanski mediji uz napomenu da “im je taj rat vrlo blizak i da je brzo potisnut u prošlost”.

– Pohlepa za vlašću, vjerski fanatizam, političke volje prerušene u vrijednosti i tradicije, ispričane su u filmu, ali ne direktno i hronološki. U središtu filma je život u kojem se činilo da nema ništa više od smrti: protagonistice su žene, prve žrtve sukoba, ovdje u središtu vitalnih, umjetničkih izraza; mnoštvo muzike, pjesama, plesova, pozorišnih, kino slika. Nijedan rat nema žensko lice, govori nam film, dok svjedočimo životu koji polako, s patnjom i dostojanstvom zauzima svoje mjesto u gradovima koji se zovu Sarajevo, Srebrenica, Mostar, a gotovo kao pozadinu dobivamo imena zločinaca Miloševića, Mladića, Tuđmana… I opet iz glasa slika znamo da prava slika rata, ona koja najviše boli, nije smrt, nego život. “Bosnia Express” to u potpunosti potvrđuje, kada vidimo veličanstvena lica žena udruženih u hor na tuzlanskoj stanici, mlade klasične plesačice, punk-rock grupe koje pjevaju samostalnost na prekrasnim pejzažima koje je historija htjela srušiti. Film istražuje uzroke pod zemljom, a najdublja mu je zamjerka što na ovim mjestima nepresušna ljepota ne prestaje sjati – ističu italijanski mediji.

U sinopsisu filma na oficijelnoj IMDb stranici piše da je “napetost ekstremna u ovoj oblasti planete. Raznolikosti su brojne, pritisak ovdje ima destruktivan potencijal. Ali ne uvijek. Ipak, napetost može biti kreativna, može biti i destruktivna i kreativna. To je razlog zašto je svaki pisac koji proputuje ovo mjesto fasciniran snagom ovih zemalja i ovih naroda. Autor ne želi samo da izađe iz voza i ponovo uđe, on želi da nosi uspomenu i nadu. Voz prolazi sporo srcem Balkana. Ovo je voz koji ima mnogo toga da ispriča”.

– Idemo u Bosnu da izgubimo naše (mentalne) granice. To je granica latentne Evrope, granica Istoka i Zapada, raskola i jeresi. Ili ničija zemlja koja pripada Bošnjacima. U dokumentarcu sam u početku htio zabraniti govor, ali mi se vratio da mi pomogne oko pitanja. Dokumentarac ima više formu intimnog dnevnika, naizmjenično predstavljanje, priča i metafora, tragedija, ironija i poezija, prikazani ponekad nespareni, ponekad čudesno zajedno. Ovo je film pun pitanja. Autor ih upućuje na publiku, kako bi pokupio konce historije, i prevazišao laskanja klišea, rizikujući da se beskrajno izgubi unutar balkanskog vrtuljka – napisao je reditelj.