Bosna i Hercegovina zbog iseljavanja odavno u zoni alarma: “Ko će onda raditi da bi se obezbjedile penzije?”

Njemačka Ambasada u Bosni i Hercegovini najavila je da početkom decembra ove godine uvodi novi način dodjele termina za podnošenje zahtjeva za radnu vizu po osnovu produženog pravila za Zapadni Balkan.

Novina je to da će se termini, nakon podnošenja zahtjeva, od sada dodjeljivati po sistemu lutrijskog izvlačenja. Kako je navedeno, razlog za donošenje odluke o ovakvom načinu dodjeljivanju viza je veliki interes za terminima koji daleko premašuju broj dostupnih.

A koliki je interes građana u prilog ne govori samo prethodno navedeno, već svakodnevni redovi ispred stranih ambasada, povećan broj prijava za polaganje stranih jezika, sve manje stručnog kadra u različitim branšama i mnoge druge činjenice koje bh. vlasti očito ne žele primjetiti, a tek se njima pozabaviti.

“Često imamo priliku čuti domaće političare kako krive Njemačku koja nam navodno ‘krade’ mlade ljude koji su se u Bosni i Hercegovini školovali budžetskim sredstvima. To su licemjerni izgovori jer Bosna i Hercegovina isto tako ima priliku da ‘ukrade’ svoje državljane koji su se u Njemačkoj školovali na račun njemačkih poreskih obveznika, ali se to ne dešava. Da stvar bude gora, na rijetke pojedince koji su se odlučili vratiti u Bosnu i Hercegovinu i pokušati doprinijeti zemlji radom kroz državne institucije, gleda se kao na svojevrsnu konkurenciju, te se njihov povratak obeshrabruje, a ostanak otežava”, ističe Samir Beharić, istraživač pri Balkan Forumu i član Upravnog odbora Western Balkans Alumni Association (WBAA), regionalne organizacije koja okuplja državljane šest zemalja Zapadnog Balkana koji su studirali u inostranstvu.

Loš signal mladima

Prema njegovim riječima, to ne šalje loš signal samo tim osobama koje su se vratile u Bosnu i Hercegovinu, već i onima koji trenutno studiraju ili rade u inostranstvu i razmišljaju o povratku. Ističe da se trend odlaska mladih obrazovanih ljudi može primijetiti i u online sferi, na sadržaju Facebook grupe “Odliv mozgova”, gdje je on jedan od administratora i koja broji gotovo 30.000 članova.

“Ono što je primjetno jeste da oni mladi ljudi koji su prije nekoliko godina putem ove grupe tražili stipendije za studij u inostranstvu, danas traže poslove u inostranstvu. Kao što su bili uspješni u pronalasku stipendije, ne sumnjam ni u njihov uspjeh dolaska do posla u inostranstvu. Ono u što sumnjam je namjera i sposobnost vladajućih političkih elita da ‘odliv mozgova’ pretvore u ‘cirkulaciju mozgova’, te da zadrže visokoobrazovane mlade ljude koji posjeduju savremena znanja, vještine i sposobnost da od Bosne i Hercegovine naprave zemlju po svojoj mjeri”, ukazuje Beharić.

Kao neko ko je prije nekoliko dana napustio Bosnu i Hercegovinu, otpočevši jedno novo životno poglavlje u Saveznoj Republici Njemačkoj, znatno je svježe i poprilično tužno ono što za reći ima Dijana Fatkić, magistrica engleskog jezika i književnosti. Mnogo je onih koji su se odlučili na odlazak iz domovine, prije svega zbog stabilnosti i sigurnosti u svakom segmentu života koji im nude druge države.

“Dok sam radila kao profesorica i edukatorica u Bosni i Hercegovini, imala sam priliku da predajem svim uzrastima. Tad sam najviše uvidjela koliko su djeca jako brzo odrasla i razmišljaju praktično o tome šta bi bilo idealno da upišu od obrazovanja dalje, a da im to olakša put u Njemačku. Naprosto, to je poražavajuće i prestrašno za jednu državu. Vidjeh strah u očima omladine, ali onaj strah od ograničenosti razvoja kako na profesionalnom, tako i na ličnom nivou. Kod starijih insana, vidjeh tugu zbog odlaska mladih”, kaže Fatkić obrazlažući uzroke koji su, prema njenom viđenju stvari, ključni i presudni zbog čega se ljudi, posebno mladi, sve češće i masovnije odlučuju za odlazak iz domovine.

Dodaje i kako je zemlja u veoma teškoj političko-ekonomskoj situaciji, te da nema ekonomskog rasta i razvoja. Ako se tome pridodaju svi ostali izazovi koji se jedan na drugi nadovezuju, onda i ne čudi što je prisutno ovoliko interesovanje za napuštanje Bosne i Hercegovine.

“Povrh svega i od čega je zlo narodu jeste konstantno glodanje između političara, barem ono što se nama svakodnevno servira. Vrijeme je da stanemo i razmislimo o posljedicama prema najugroženijima. Naši roditelji ulože u nas da bi mi danas-sutra napustili domovinu za koju su nas naši roditelji odgajali, educirali, finansirali naše želje i aspiracije. Kako moji roditelji vole reći: dali smo kompletne osobe drugoj državi, umjesto da su ostali ovdje i radili na boljitku svoje domovine”, napominje Fatkić.

Iseljavanje cijele Krajine

Unsko-sanski kanton je najpogođenije područje u Federaciji BiH kada su u pitanju migracije lokalnog stanovništva. Na tu temu je krajem 2019. godine održana i sjednica Skupštine Kantona, ali sve je ostalo na pukim zaključcima i konstatacijama da se nešto mora poduzeti.

Dijaspora ovog kantona predstavlja jednu od najbrojnijih dijaspora u Evropi, a procjene iz 2018. godine koje ukazuju na to da je u Bosni i Hercegovini ostalo svega 2,7 od onih 3,5 miliona izbrojanih 2013. godine premalo je da se može konstatirati samo zabrinutost, kaže Vildana Alibabić, profesorica na Univerzitetu Bihać i zastupnica Naše stranke u Skupštini Unsko-sanskog kantona.

“Ovdje se definitivno radi o jednom od najvećih problema u državi zbog kojeg se mora postaviti pitanje održivosti ukupnog ekonomskog funkcioniranja. Pad broja stanovnika uzrokuje pad svih socioekonomskih parametara poput broja rođenih, broja učenika i studenata, gubitka radne snage, a raste broj penzionera u ukupnom odnosu, pa je teško u ovakvim prilikama ‘računati na razvoj’. Dodatni problem je to što se u svim podacima radi o ‘procjenama’”, ukazuje Alibabić.

Kao primjer navodi upravo Unsko-sanski kanton gdje se u posljednjih pet godina smanjio broj rođene djece godišnje sa 2.118 na 1.556, broj učenika u osnovnim školama pao je sa 23.618 na 18.042, u srednjim školama sa 10.239 na 7.398, a sve je to rezultiralo gubljenjem najmanje 260 radnih mjesta u osnovnom i srednjem obrazovanju.

“To je domino efekt obrazovnog sistema koji se najbolje vidi u padu broja studenata na Univerzitetu Bihać. Statistika procjenjuje da se broj stanovnika u Unsko-sanskom kantonu smanjio za samo 4.476 od jula 2016. do jula 2020. godine. Mislim da je to broj samo onih koji su se zauvijek odjavili. Uvjerena sam da nas nema više ni 200.000 ovdje, a jedan od dokaza je i broj izdanih uvjerenja o nekažnjavanju u svrhu izdavanja viza u drugim zemljama kojih je od 2013. godine zvanično izdano oko 100.000. Mislim da je trend iseljavanja iz ovog kantona sigurno najviši ili među najvišima u Bosni i Hercegovini”, tvrdi Alibabić.

Dodaje i kako se uporno konstatira da ljudi odlaze zbog školovanja i traženja posla, ali sve ankete i istraživanja pokazuju da zapravo više odlaze zbog nepodnošljivosti prema političkoj situaciji koja je ofarbana svim mogućim oblicima korupcije i strašnim nemoralom političkih elita, zbog pravne nesigurnosti, ali i zbog toga što ništa ne pokazuje da bi se stanje moglo promijeniti nabolje.

“Naprotiv, sve je gore i jeste, to i sama osjećam na vlastitoj koži. To više utječe na odluku o odlasku nego potreba za boljim životom i boljom zaradom. U ovom trenutku iz mog bližeg okruženja poznajem najmanje 10 ljudi koji će otići u naredna 2-3 mjeseca. Čekaju ili termine ili su u toku rješavanja radnih dozvola. Kada Evropa smanji komplikacije oko radnih dozvola, odlazak će biti još intenzivniji. Naročito će to biti izraženo kod onih koji sada završavaju srednje škole jer vide da ovi koji su završili fakultete ne mogu pronaći posao, da je za posao ‘potrebna veza’ i da, na kraju, ipak odu ‘trbuhom za kruhom’. Dosadilo je to ljudima, to su svakodnevne teme, neće ljudi više nikom da se mole, neće mladi više da lijepe izborne plakate za radno mjesto. Sve je već oprobano”, ukazuje Alibabić.

Patriotizam ne puni stomak

Najveći problem u ovim migracijama je, slažu se naši sagovornici, činjenica da odlaze najkvalitetniji građani, a oni manje kvalitetni koji ne uspiju odraditi svoj odlazak, ovdje ostaju zbog čega je sve vidljiviji pad kvaliteta kod novih kadrova koji upadaju na budžetske jasle.

Podaci kojima u Western Balkans Alumni Association (WBAA) trenutno raspolažu ukazuju na to da najmanje 6.400 državljana Bosne i Hercegovine studira u inostranstvu od čega u Njemačkoj, Austriji i Sloveniji čak 80 posto njih. Ako se ovom broju dodaju studenti koji imaju državljanstvo Bosne i Hercegovine i završenu njemačku ili švicarsku srednju školu, kojih ima oko 2.300, kao i one koji studiraju u Hrvatskoj i Srbiji sa dvojnim državljanstvom, ukupna cifra bh. studenata koji trenutno studiraju u inostranstvu iznosi gotovo 10.000.

“Ove podatke sam sa kolegicama i kolegama iz WBAA prikupio prošle godine, tokom prvog vala pandemije, kada su mnogi studenti i studentice iz Bosne i Hercegovine ostali bez svojih studentskih poslova pomoću kojih su finansirali svoj studij. Detalje podatke smo proslijedili nadležnim ministarstvima, ali se niko – osim nekolicine ambasadora i ambasadorica – nije odlučio pomoći ovim studentima i studenticama. Takav odnos Bosne i Hercegovine prema mladim ljudima u čije obrazovanje više ulažu druge zemlje nego njihova domovina, najbolje oslikava iskrenost političara koji se često razbacuju floskulom kako su ‘mladi budućnost’. Mladi nisu samo budućnost, već i sadašnjost, ali ukoliko Bosna i Hercegovina ne bude prigrlila svoj najškolovaniji i najkvalifikovaniji kadar, to će uraditi neka druga zemlja. To se zapravo i dešava dok čitate ovaj tekst”, poručuje Beharić.

Dodaje i kako, imajući u vidu dinamiku dodjele radnih viza državljanima Bosne i Hercegovine i trenutnu epidemiološku situaciju u Njemačkoj, ne treba očekivati nagle migracije bh. državljana u zemlje Evropske unije, ali da će stanovnici Bosne i Hercegovine ipak nastaviti užurbano da odlaze iz zemlje, ne nužno jer im određena zemlja nudi olakšice za useljavanje, već zato što im njihova domovina ne nudi olakšice za ostanak u njoj.

“Svijet je postao globalno selo, posao je lakše naći nego bilo kad prije, a za intervju za posao su potrebni samo laptop ili mobitel. Mladi ljudi iz Bosne i Hercegovine govore nekoliko stranih jezika, putem YouTube uče kompjutersko kodiranje, a do najsavremenijeg znanja mogu doći pomoću dva-tri klika miša – i to potpuno besplatno. Sve dok Bosnom i Hercegovinom nastave carevati korupcija, kriminal i opća nepravda, iz ove zemlje će odlaziti i mladi i stari, a u nju se vraćati kao turisti ili kao penzioneri. Niko više ne vjeruje političarima dubokih džepova, koji pozivaju na ljubav prema domovini. Razlog je jednostavan: patriotizam ne puni stomak”, konstatira Beharić.

Prekinuti začarani krug ponavljanja grešaka

A kako će tek situacija izgledati onog momenta kada država ostane bez većinskog dijela radno sposobnog stanovništva, niko se ne usudi misliti, niti ilustrirati stanje. Ipak, Dijana Fatkić koja je, kao i brojni bh. državljani svoju sreću pronašla u Njemačkoj, pita se ko će onda raditi da bi se obezbjedile penzije koje su ionako već sad niske i treba li jedna država, za nju najljepša na svijetu, da postane država političara i penzionera da bi se oni koji su odgovorni probudili?

“Voljela bih kad bi se moglo pričati i raditi na tome kako spriječiti sve nedaće koje bi mogle zadesiti Bosnu i Hercegovinu, ali sam svjesna i činjenice da bi došli do nečeg novog moramo uništiti stare obrasce ponašanja te samim tim prekinuti začarani krug ponavljanja grešaka. Jedina pozitivna stvar u svemu ovome je veliki unos novca u Bosnu i Hercegovinu od strane dijaspore. Sve dok imamo roditelje, rodbinu i stipendiste, novac će dolaziti. Zamislite samo šta bi se sve moglo postići i gdje bi Bosna i Hercegovina bila kad bi imala Ministarstvo za dijasporu i saradnju sa istom tom dijasporom”, ukazuje Faktić.

Profesorica Alibabić kaže da u ovom trenutku niko ne može predvidjeti šta će se dešavati u budućnosti ako se ovakav trend migracija nastavi.

“Mislim da smo već odavno u zoni alarma, međutim oni koji obnašaju vlast i koji bi trebali kreirati strategije i programe kako zaustaviti trendove, ne znaju ili ne žele strateški promišljati i bitno im je samo danas – i trenutna moć. Mislim da već odavno nemamo kritičnu masu stanovništva koja bi mogla donijeti neke promjene, zarobljeni smo u tom tijelu troglavog čudovišta i u lavirintu korupcije”, zaključuje.