Bosanac našao mir na Hvaru, kupio Splićanku humorom, igra nogomet sa sinom i vodi restoran

Svakodnevnica, posao, utrka s vremenom, stvara većini osoba ogroman stres na dnevnoj bazi. Brzina života velikih gradova često natjera ljude u potragu za mirom. Upravo, jednu takvu priču N1 donosi u nastavku. Priču o Naidu Ćatiću.

Otok Hvar u Hrvatskoj broji negdje oko 11 hiljada stanovnika, a približno 1.000 građana aktivno učestvuje u hvarskoj fudbalskoj ligi. Koga god upitate na ovom lijepom mjestu za “balun” – svi će da vam kažu isto – “čista ljubav”.

Ta prelijepa igra zvana fudbal, dovela je jednog Bosanca odnosno Sarajliju. Naid Ćatić preko prijatelja, bivšeg fudbalera Velibora Cinkovića, došao je jednog dana na Hvar i jednostavno se zaljubio u sve.

“Nas dva smo slučajno došli na otok i meni se svidjelo. Počeo malo raditi i živjeti. U međuvremenu upoznam svoju srodnu dušu, ostanemo tu i dobijemo klinca. Sada smo sretni, igramo nogomet i vodimo restoran.” kaže Ćatić za N1.

Eto sva ljepota života jednog čovjeka stane u četiri rečenice. Ali iza njih ima mnogo zanimljivih storija, koje vam moram ispričati. I zato nemojte izaći iz teksta, siguran sam da će vas zanimati i ostatak.

Ni Naidova majka nije vjerovala da će Sarajlija pronaći sreću na otoku.

“Da mi je neko rekao sine da ćeš nakon svog života koji si živio u Sarajevu, pronaći tamo mir i tišinu…” govorila je.

A zašto je Naid otišao iz Sarajeva?

“Velika je razlika između Sarajeva i Hvara. Ovdje su ljudi puno opušteniji. Mi smo u Sarajevu pod stresom nonstop. Brzina nas čini nervoznim. Ljudi na Hvaru žive za nekoliko mjeseci sezone. Ostatak mjeseci žive ljudi u miru. Neko se nađe u nogometu, nego u ribarstvu i bilo čemu trećem. Osjećam se jako ugodno zaista. Ne znam, ja sam se stvarno pronašao. Hvar mi je dom.” priča nam naš sagovornik.

Taj životni zen Naida, upotpunjen je odmah po dolasku na Hvar. Upoznao je Splićanku Anitu. Upoznali smo se jedne ljetne večeri sasvim slučajno. Anita kaže ljubav na prvi pogled, a Naid samo mudro šuti. Ne morate mnogo pogađati, čime je Sarajlija osvojio Dalmatinku.

“Naid je osvojio dalmatinsko srce svojim bosanskim humorom. Mislim da je to prvo što me asocira na samog Naida kad me pitate. Njegov humor, svestranost također. Jako mu se svidjelo živjeti na otoku iako moram reći. Dugo vremena nije htio priznati s obzirom da dolazi iz velikog grada Sarajeva. Jako je vezan za svoju obitelj koja je veoma dobra i puno povezana s nama. U početku mu nije bio jasan sam mentalitet ljudi s otoka Hvara, ali se jako brzo prilagodio načinu tog života. Ubrzo je shvatio velike blagodati života na otoku. Shvatio je da i ovdje ima posla za ljude koji žele raditi. Pronašao je svoje hobije. Prvo balun kako bi mi dalmatinci rekli, a zatim i balote koje svaku nedjelju igra s starijim generacijama. Zimi se često zna uputiti na ribolov jer kaže da ga to opušta. Smatram da se našao u ovom mjestu, ali da njegove srce djelom uvijek pripada Sarajevu i da će tako uvijek biti.” filigranski precizno nam obrazlaže Anita.

Ljubav Naida i Anite krunisana je rođenjem sina Tina.

“Smatramo da je naš sin vrlo spretno dijete i njega već Naid uči nekim osnovim tehnikama nogometa. Naravno ništa pretjerano, jer je on trogodišnje dijete koje mi ne forsiramo ni u čemu. Naravno da bi voljeli da mu neki sport bude dio života, jer smatramo da je to vrlo bitan dio razvoja i čovjekova života, ali kako on odluči. Bitno da je zdrav i dobar čovjek, a s čim se će se baviti u životu to nam i nije toliko bitno, samo da je pošteno.”

“Naid je duša otoka”

Nakon upoznavanja Naidove porodične crte, krenuli smo u spoznaje o njegovom fudbalskom umijeću.

Prijatelj Sarajlije, Gabrijel Dužević, započinje razgovor sa ekipom N1 o Naidu.

“Jee, svi ga vole, ali ima ljudi i što ga ‘mrzi’. Ali takav je, dobra duša otoka.”

Zanimalo nas odmah: Ko je najbolji fudbaler otoka Hvara?

“Mogu nekoliko ljudi istaknuti, ali samo jednog ne mogu, to bi bila diskriminacija. Naid Ćatić (Sloga), Josip Radovanović (Hvar) i Toni Dobrinčević (Jadran)” odgovara raspoloženi Gabrijel.

Francuski L’Equipe pisao je o hvarskoj ligi, mjestu koje je raj za fudbalske sladokusce. Gabrijel nam poredi otočku ligu sa NBA ligom. Niko ne može ispasti.

“Mir. Niko vas ne gnjavi. Držite se svog posla. Ljeti turizam, tu gori. Bude puno ljudi. Stres i brzina. Ali zimi. Mir i zajedništvo.”

Dužević ima 20 godina i fudbaler je ekipe Sloge sa Hvara. Igra zajedno sa Naidom u timu. Nešto ranije igrao je za trofejniji klub Jadran. Ali promijenio je dio otoka, nezadovoljan minutažom.

“Veliki gušt. Ništa nije za lovu. Tu se jedva skupimo. Najbolje utakmice su kada je 11 na 11, nema zamjene. Onda gori sve. Novi prijatelji, piva i slavlje sa ekipom. Mislim da bi hvarska liga puno više napredovala bez HNS-a. Mi plaćamo sudce i delegate. Nama oni ne trebaju. Šalju neiskusne suce. Svađaju građane i stvaraju probleme među nama. Ja sam prijatelj sa Ivanom na primjer, sudac krivo sudi i mi se potučemo. Pokupe lovu i odu ća”

Za kraj razgovora, prepričava nam jednu od mnogobrojnih anegdota, u ligi koja je pravi gušt stanovnicima Hvara. Igra se iz čiste ljubavi.

“Igrala se utakmica između Vrbanja i Vatre, a golman Vatre je hranio psa koji je ušao u teren, sa ćevapima koje je on jeo branci.”

Da ne bude, da je samo jedan čovjek hvalio fudbalsko znanje Naida, morali smo pronaći barem još jedan izvor. Nismo birali, ali još jedan Dužević. Marino. Protivnik je Naidu na terenu, nastupa za Jadran iz Starog Grada, ali je Ćatićev kolega u trenerskom poslu u omladinskim pogonima kluba.

“Pa jee, Naid je među boljim igračima sigurno. Igra za ekipu koja nije u gornjem dijelu tablice i podigao je tim zadnjih nekoliko godina. Zajedno treniramo dječake u Jadranu.”

Da li se prijatelji poznaju, kada sudija da znak za početak meča?

“Tih 90 minuta svako gleda da pobjedi. Ne smije to eskalirati, više od onoga što treba. Nakon toga, vraćamo se na staro. Prijateljstvo i piće.” odgovara Marino.

I Marino tvrdi da je Naid jedan od najboljih strijelaca lige.

“Statistika pokazuje da je sigurno da svi klubovi kada igraju protiv njegovog tima, fokusiraju se na Naida. Ove sezone i pored povrede, mislim da je peti ili šesti strijelac lige. Dao je preko 10 golova. “

Prošle sezone, Naid je bio mnogo bliže tronu.

“Pobjegao mi je ovaj jedan gol ili dva na kraju. Ali ja nisam pola utakmica igrao. Meni je 35 godina, a sada mlađi momci dolaze. Ja sam počeo da osjećam i živim to sa Slogom iz Dola.” dodaje Naid Ćatić.

Kada turistička sezona na Hvaru utihne, starta hvarska liga. Ima deset klubova i povezuje sve ljude otoka. Daje im zanimaciju zimi. Održava zajedništvo među hvarskim sredinama.

“Dva najtrofejnija kluba su Hvar i Jadran. U zadnjih pet sezona Hvar i Jadran se bore za prvo mjesto. posljednje četiri godine, i jedan i drugi tim ima dvije titule prvaka.” priča nam Marino Dužević.

Šesti rang hrvatskog fudbala zna biti izuzetno zanimljiv. Liga počinje u oktobru, a završava aprila naredne godine. Recimo ove sezone, posljednje kolo odlučivalo je o prvaku. Gol razlika je odlučivala, bodovno su Jadra i Hvar bili izjednačeni. Marinov Jadran okitio se titulom prvaka. Ovo je šampionska fotografija.

Jadran i Hvar imaju po 14. titula i najtrofeniji su klubovi. Međutim, Hvar deset sezona nije nastupao u ligi. Odlučili su se da takmičiti u većem rangu. Došli smo četvrtog ranga Hrvatske lige, ali projekat nije opstao. Pa se Hvar vratio u otočku ligu. Jer bez derbija sa Jadranom, liga jednostavno nema smisla.

“Kada igraju Jadran i Hvar, utakmici nazoči oko 300 ljudi. Za naše uvjete, to je stvarno dosta. N1: Čini se više nego na nekim od utakmicama SuperSport HNL-a?” Pa gotovo kao na Maksimiru. Hahaha.” zaključuje razgovori luckasti Marino.

Živi se za pobjede protiv najvećih rivala

Već pet godina Naidov dom je Hvar. Isto toliko godina trese mreže protivničkih ekipa.

“Kako živim sa ovim ljudima ovdje, svako mjesto ima svoj klub otprilike. I svako mjesto živi za taj dan, da pobjedi protivnika i onda cijeli tjedan da može pričati. Kada igraju Dol i Vrbanja, to je derbi, dva sela jedno do drugog. Živi se za tu utakmicu. To su čari lige. Nema tu natjecanja za plasman. Niko sa otoka u zadnjih nekoliko godina ne želi da nastupa u većem rangu. Bude burno kada igramo, poremeti se otočki mir, ali čim sudija svira kraj, ponovo smo u miru svi.”

Naid dalje ističe i Memorijalni turnir “Leo Ferdotović”, koji ima posebno mjesto na otoku i igra se u čast dječaka, koji je preminuo sa svega 10 godina.

“Taj turnir igramo sa posebnom vrstom emocije.”

Anita priznaje da mnogim ženama Hvara, nekada bude puna kapa fudbala.

“Svakoj ženi ponekad zasmeta u glavi od pustih utakmica, treninga, malog baluna, velikog baluna, ali nas brzo prođe. Isto tako i volimo pogledat utakmicu, bar ja osobno jer je i meni to gušt i radujem se zbog Naida. Bitno je da čovjek u sportu zbog mentalnog zdravlja, a i radi zabave. Bilo bi odlično kad bi zaživjela neka vrsta sporta i za žene na otoku. Ovdje postoje nogometni klubovi već godinama i tako bi trebalo nastaviti, pogotovo radi mlađih generacija i njihovih budućnosti.” zaključuje Anita Ćatić.

N1