Biti drugačiji na Balkanu: Zdrav, a živio kao dijete sa posebnim potrebama

Zamislite da imate samo osam godina, jedino što želite je da se družite sa vršnjacima i učite, a nadležni odlučuju da vas, iako nemate mentalnih problema, prebace u odjeljenje za djecu sa posebnim potrebama? Kako biste se osjećali kada ste mali i svjesni da ste nemoćni? Kako biste živjeli sa tim?

Almin Muftić rođen je 1997. godine u Sarajevu sa rascjepom usne i nepceta, što će mu kasnije stvoriti probleme u socijalnom okruženju. Roditelji su uradili sve što su mogli kako bi mu obezbijedili što normalniji život – urađeno je nekoliko operacija na usni i nepcetu i stanje se djelimično popravilo.

Ipak, Alminovi problemi sa godinama postaju sve veći i nadležni odlučuju da ga smjeste u specijalno odeljenje osnovne škole. Ovo je njegova priča.

Za one koji ne znaju, po čemu se vaš govorni aparat tačno razlikuje?

– Zbog urođenog rascjepa usne i nepceta i raznih operativnih zahvata na istom, danas nemam nekih težih problema sa govorom osim u izgovaranju pojedinih glasova odnosno slova. Prema tome ljudi me razumiju, ali opet se pojave pojedini ljudi koji me malo teže razumiju, valjda iz razloga što nisu imali prije iskustva sa ovakvim osobama poput mene.

Almir je krenuo u običnu osnovnu školu, u kojoj je postojala inkluzivna nastava, ali učiteljica i roditelji odlučuju da ga prebace u specijalno odjeljenje..

– Jedan od razloga zašto su me prvenstveno moja razrednica i roditelji poslali u specijalno odeljenje jeste taj što su prema njihovim riječima to što su me mnoga djeca “izazivala” rugali mi se samo zato što imam poteškoće sa govorom. Što naravno ja ne osporavam samo što ja na to nisam obraćao pažnju, odnosno navikao sam. Drugi razlog je bio taj što u suštini nastavnici nisu imali vremena da se posvete barem malo meni da mi pomognu oko savladavanja gradiva te su me prema tome stigmatizirali odnosno nisu mi uopšte posvećivali pažnju da bi bilo šta naučio u školi.

Posljednjih godina se dosta govori o inkluziji. Kako vi vidite inkluziju u nastavi na svom ličnom primjeru?

– Moj pogled na inkluziju je vrlo da kažem negativan iz razloga što se barem na našim krajevima koristi kao sinonim za etiketiranje odnosno stigmatizaciju osoba poput mene. Što se tiće inkluzije, prvo šta zapravo znači Inkluzija? To znači  (inclusion,-lat.:uključenje, uključivanje, uračunati …) odnosno uključivanje djece sa posebnim potrebama u redovnu nastavu. U suštini ja kao osoba sa rascjepom usne i nepceta automatski sam bio etiketiran kao “mentalno zaostala osoba” samo zato što imam taj problem, jer ne gledaju se intelektualne sposobnosti već se gledaju te neke tjelesne sposobnosti i na osnovu toga se donose sudovi koji nisu adekvatni, odnosno podvrgnuti su stereotipima i predrasudama. Ono što hoću da kažem u nas se samo priča o inkluziji, ali se skoro ništa ne radi po tom pitanju, npr. kako unaprijediti i prilagoditi nastavu osobama ometenim u psiho-fizičkom razvoju, kako im dati potrebnu edukaciju itd. Nadam se nekada u budućnosti da ćemo biti sposobni u tolikoj mjeri da prihvatimo ljude sa smetnjama u razvoju, da im omogućimo što kvalitetnije obrazovanje, osposobljavanje itd.

Rekli ste da je prva učiteljica kod koje ste bili izuzetno popustljiva, a druga vas je ignorisala. Kako ste se osjećali? Opišite nam to malo detaljnije i iz ugla djeteta tih godina i gledano iz sadašnjeg ugla.

– Kada se osvrnem i pogledam u taj period djetinstva koji je vezan za školu mogu da kažem iz ovog sad sadašnjeg ugla da je ta prva učiteljica imala dosta razumijevanja prema meni i trudila se je maksimalno da mi pomogne oko učenja, da me nauči da ne obraćam pažnju šta drugi misle o meni, drugim riječima bio sam u neku ruku ravnopravan sa svima jer nas je tada bilo u razredu 32 učenika, bila je sposobna da sa svima nama podjednako vlada. Naravno ja sam se tada osjećao kao i sva ostala djeca nisam primjetio nikakvo izdvajanje od ostalih vršnjaka osim u smislu da su me zadirkivali ali ne u pretjeranoj mjeri, ono što zapravo i u neku ruku dolikuje učenicima te dobi. Tada sam imao 8 godina kada sam krenuo u prvi razred. I mogu slobodno da kažem da mi je taj period bio najljepši.

– Kasnije kada sam krenuo u drugi razred dolazi sasvim druga učiteljica koja je u neku ruku bila suprotnost u odnosu na tu prvu – nije mi posvećivala nikakvu pažnju, izdvajala me je od stalih učenika i nije se ni trudila da me razumije i tada sam se prvi put osjećao odbačenim i diskriminiranim. Ocjene mi je davala bez ikakvog smisla i reda na način da me je ispitivala ili tražila od mene da nešto uradim. U tom periodu od drugog razreda nisam skoro ništa naučio osim ono što sam sam radio odnosno ono što sam znao najbolje a to je crtanje, pisanje nekih eseja kratkih i slično. To je sve trajalo do petog razreda kada se je pojavila druga razrednica koja me je automatski prebacila u specijalno odjeljenje naravno u saradnji sa mojim roditeljima koji su to prihvatili bez razmišljanja. Taj period pamtim kao nešto najgore što mi se je dogodilo, jednostavno teško je riječima objasni tu vrstu i nepravde i razočaranja.

Kažete da niste mogli protiv volje roditelja i učiteljice. Kako su vaši roditelji reagovali na sve što se dešavalo?

– Jednostavno kada sam vidio da moji roditelji razgovaraju sa mojom razrednicom i kako govore da će me prebaciti u specijalno odjeljenje, ja sam počeo plakati jer sam bio svjestan da ja to ne zaslužujem, da to nije za mene i da ja tu ne mogu ništa naučiti što se je i kasnije ispostavilo tako. Roditelji očigledno su to prihvatili kao “nešto dobro za mene”.

Kako je obrazloženo da vas prebacuju u drugo odjeljenje?

– Nisam ih mogao odgovoriti od tog poteza jer oni su smatrali da je to najbolje za mene, ni dan danas ne znam zašto, očigledno da niko tada nije imao smisla za mene samo zato što sam to što jesam. Jer misli li su da me na taj način “štite” od ostalih učenika da me ne zadirkivaju. I to je bio taj jedini njihov razlog.

Koje su vam misli prolazile kroz glavu kada su vam rekli da vas prebacuju u odjeljenje za djecu sa posebnim potrebama? Od 6. do 8. razreda idete u školu sa djecom koja sporije napreduju pa ste vi radili sa njima. Kako ste se osjećali?

– Kada sam došao u specijalno odjeljenje primjetio sam da su ta djeca skroz drugačija od mene da jednostavno sporo razmišljaju da sporo napreduju, što je u meni probudilo emocije empatije prema njima. Jednostavno imao sam tu potrebu da im pomognem kroz igru da nauče nešta npr pjesmice, brojalice, pisana latinična slova, sabiranje i oduzimanje. Dok je s druge strane bila učiteljica koja je bila defektolog ali ne baš nešto posebno stručna, ili se je meni to iz ovog ugla samo čini.

Jednostavno ona je mene u neku ruku motivirala da im ja pomažem pod izgovorom da će lakše naučiti. A ja sa druge strane nisam dobijao nikakvo dodatno znanje osim to znanje sa njima koje mi je omogućilo da sazrijem prije vremena u ozbiljnu osobu. Jednostavno bilo mi je lijepo kada oni nešta nauče od mene.

Da li mislite da bi sve što vam se desilo bilo drugačije da ste živjeli negdje drugdje?

– Najvjerojatnije da bi bilo sve drugačije da sam negdje drugdje živio. E sad da li na bolje ili ne to stvarno ni iz ovog sad ugla nisam siguran! Ali mogu da kažem da sam upoznao dosta vrhunskih defektologa i nastavnika koji ne bi nikada ovako nešto uradili u svojoj školi.

Danas ste student. Vjerujem da je ogromna volja bila potrebna da bi se od nekoga koga su svi odbacivali došao do studija i to studija socijalne pedagogije.

– Što se tiče moje volje mogu slobodno da kažem da me je ona jedino i održala da ne odustanem, da nastojim da uspijem u životu, dala mi motiv da se moram boriti u životu da ako želim uspjeti, da svaki dan gledam kao priliku da nešto novo i drugačije uradim. Jer na taj način motiviram sebe i druge oko sebe da uspiju da nemaju ograničenja u sebi, da je jednostavno stvar volje da li mi želimo da uspijemo ili ne želimo. Ono što sam shvatio jeste da je sve do nas, način na koji razmišljamo o svijetu oko sebe, da li prihvaćamo sebe onakvi kakvi jesmo, da li koristimo priliku svaku koju imamo itd.

regionalniinformativnicentar.com