BIO JE SA MNOM U BRAKU DEVET DANA, PA OTIŠAO KOD KOMŠINICE: Svi muževi pobjegli od Bosanke

U malom selu nedaleko od Srebrenice u Bosni i Hercegovini žive brat i sestra čija je priča puna sjete.

Brat ima šestoro djece, dok sestra nije imala priliku da postane majka. Ona izražava svoju bol rekavši kako bi život bio manje težak i nesretan da joj je Bog podario barem jedno dijete.

Ona svoju samoću vezuje za nemogućnost da postane majka. Kako kaže, udavala se više puta, ali su joj svi okretali leđa kad se uvjere da neće da im rodi dijete.

Oboje žive na selu i bave se stočarstvom, čuvajući ovce. Sestra, iako već ima 70 godina, i dalje obavlja teške fizičke poslove poput obrađivanja njiva i brige o stoci. Ona ne štedi sebe, iako život na selu donosi mnoge izazove.

Izražava svoj stav sa smirenošću, govoreći kako se ne brine za sutrašnji dan i kako joj nije ništa teško dok može da radi i da se kreće. Iako živi s bratom, jedina prostorija koju ima je jedna soba koju joj je on ustupio. Iako nema svoje stoke ili zemlje, sestra pomaže bratu u svim poslovima.

“Ja se ne sikiram i nije mi teško. Živim s bratom, dao mi je jednu sobu.”

Seka pronalazi radost u malim stvarima, kao što su berba šampinjona, šljiva ili koprive tokom ljeta, kako bi imala dovoljno hrane i ne bi ostala gladna.

Sestra, poznata kao Seka, kaže da ne može da razumije ljude koji odbijaju da rade i radije leže i sjede. Njena najveća frustracija dolazi kada čuje ljude sa sela kako se žale na nedostatak, dok istovremeno odbijaju poslove. Po njenom uvjerenju, radom se stiče ono što čovjeku treba, umjesto da se neprestano žali drugima koji se trude.

• Nisam gladna, iako ne živim baš sretno. Kad dođe ljeto berem i šampinjone, šljive, koprivu, sve sakupljam samo da imam i da ne ostanem gladna”.
• Najgore mi je kada čujem ljude sa sela da kukaju kako nemaju, a da neće ništa da rade. Radi i imaćeš, a ne da se žališ okolo drugim ljudima koji se trude.

Seka je izgubila supruga tokom devedesetih godina, ali ističe da je najteže podnijela to što nikada nije imala djecu. Smatra da bi imanje barem jednog djeteta bilo neprocenjivo blago u njenom životu. Njena priča o braku je potresna – kaže da je sa svojim suprugom živjela samo tri mjeseca. Prije toga, već se dva puta udavala, ali je bila odbačena zbog nemogućnosti da rodi što se ponovilo čak dva puta u dvije različite porodice. Treći put, kad je napokon našla sreću sa mužem, njihova sreća je bila kratkog daha jer je on ubrzo poginuo.

• Ja sam se prije udavala, ali me otjeraju jer nemam djece. Tako je bilo dva puta u dvije porodice, a treći put sam baš lijepo živjela sa suprugom, ali on nije dugo poživio, poginuo je.

Sa svojim prvim mužem, Seka je provela tri godine u Bijeljini. U to vrijeme, ili u tom mentalitetu ljudi na selu, bilo je neprihvatljivo da žena ne rodi dijete nakon tri godine braka. To je dovelo do toga da je Seku otjeraju sa imanja, smatrajući je beskorisnom jer nije doprinjela rađanjem djece. Ova priča je pravi primjer surove društvene norme i pritiska koji su žene poput Seke morale podnijeti u ruralnim zajednicama tokom tog vremena.

Sa prvim mužem je živjela u Bijeljini tri godine. Takva su bila vremena ili takav mentalitet tih ljudi sa sela, da je bilo nedopustivo da poslije tri godine žena ne rodi dijete, pa je otjeraju sa imanja, smatrajući je štetočinom koja ne doprinosi.

Drugi put se udala u malo selo nedaleko od Zvornika. Kad su počeli da žive zajedno, njen muž je ubrzo otišao u vojsku, ostavivši je samu. Seka je čekala njegov povratak iz JNA, ali kad se vratio, ostavio ju je i otišao kod komšinice. Njihov brak je trajao samo 9 dana.

Seka tvrdi da su svi njeni muževi “pobjegli” od nje jer nije mogla ima djecu. Za nju je nevažno koliko će dugo da poživi ili hoće li dočekati sutrašnji dan, jer, kako kaže, nema svoju porodicu i nema djecu koja bi joj donijela sreću.

• Kad smo počeli da živimo zajedno, ubrozo je otišao u vojsku, ja ostala sama. Čekala sam ga da se vrati iz JNA, a kad je došao, ostavio me i prešao kod komšinice. Živjeli smo zajedno samo 9 dana.