Bijeli medvjedi

Zašto političari ne dijele sudbinu građana koji su ih birali, pitanje je na koje, do nekih boljih vremena, nećemo imati odgovor, ali jasno je da su vlastite pozicije davno odvojili od statusa radnika, penzionera, branitelja, ali i profesora, naučnika, stručnjaka…

Posebnim zakonom ih pažljivo, da ništa ne fali, regulirali i pri tome na sve mislili. Odredbama koje su sami usvajali zaštitili se poput bijelih medvjeda, usput ušutkali ili umorili svakoga ko je upitao po kom osnovu i zašto, pa kreirali ambijent u kojem je sasvim prirodno i opravdano da, bez obzira na rezultate rada i bilo kakve kriterije, političar, funkcioner, „izabrani dužnosnik“ postane vrsta iznad ostalih.     

Ne čude više zahtjevi odlazećih poslanika, ministara i savjetnika za priznavanje ovog ili onog prava, jer njih se ne tiče zakon o radu za obične smrtnike, već svoja prava crpe iz zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti. A na kugli zemaljskoj nema ga takvog, da „izabranog dužnosnika“ izdašno plati, stambeno zbrine, nahrani, osigura i nakon prestanka mandata ili ga velikodušnim novčanim darom isprati u penziju. 

Osim osnovne plaće, naknade troškova ishrane i regresa, „izabrani dužnosnik”, “na ime povećanih materijalnih troškova tokom obavljanja dužnosti”, ima pravo i na paušal.

Izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici, čija porodica živi dalje od 70 kilometara od sjedišta institucije u kojoj su zaposleni, imaju pravo i na naknadu za odvojeni život od porodice, oni koji imaju smještaj pravo na naknadu troškova smještaja, oni koji nemaju smještaj pravo na naknadu za zakup stana, a svi skupa i naknadu troškova prijevoza do mjesta prebivališta porodice koju mogu posjetiti četiri puta mjesečno.

Po prestanku mandata plaću će nastaviti primati u narednih godinu, savjetnici pola godine, a u penziju će rahat, s pet prosječnih, vlastitih, a ne radničkih plaća.

Umjesto da u vremenu lančano povezanih kriza to postane pravilo za sve nivoe vlasti, već se čuju tiha gunđanja o diskriminaciji među “izabranim dužnosnicima”. A narod/e ko šiša.

Alen Bajramović. Avaz