Bh. diplomatija ne postoji, gledamo borbu merhamet politike i stranačkih narativa

Reakcija Ambasade Izraela u kojoj otvoreno podržava hrvatski prijedlog izmjena izbornog zakona u Bosni i Hercegovini o legitimnom predstavljanju i to u jeku politički uzavrele atmosfere, otvorila je niz pitanja o diplomatiji naše zemlje i famoznoj priči o lobiranju.

Politika je umijeće mogućeg, a put do cilja često zahtjeva odluke i poteze koji su nepopularni, u suprotnosti sa općim narodnim shvatanjem i politički riskantni. U toj općoj definiciji teškoj je pronaći diolomatiju BiH.

Važno je istaći da kada govorimo o pojmu bh. diplomatija, tu podrazumijevamo vrlo sužen krug djelovanja koji ne podrazumijeva jedinstven plan i stav državne vlasti. U BiH možemo govoriti o tri diplomatije koje izviru iz stranačkih narativa onih koji formiraju državnu vlast, odnosno o diplomatiji vizija kako ko ovu državu doživljava.

Stanje na terenu

Ministrstvo vanjskih poslova koje u najvećoj mjeri vodi bh. diolomatiju u aktuelnom mandatu je pripalo SDA-u i ta stranka preko ministrice Bisere Turković ispoljava svoju viziju vanjskopolitičkih odnosa. Njihovi partneri u vlasti SNSD i HDZ u većini slučajeva ne dijele ni viziju ni ciljeve i planove bh. diplomatije već paralelno, po gulenovskom metodu razvijaju svoju mrežu diplomatskih odnosa.

Tako vlasti RS-a preko sebi odanih ambasadora i uz novac koji taj entitet izdvoji za kojekakvo lobiranje vode svoju vanjsku politiku u domenu u kojem im je to dostupno.

HDZ s druge strane ima svoju diolomatiju, koja se u najvećoj mjeri oslanja na vanjsku politiku Hrvatske.

Tako su u BiH veoma česte informacije kako pojedini ambasadori uopšte ne slušaju centralu, odnosno Ministarstvo vanjskih poslova, ne obilježavaju državne praznike, ne ističu zastave i tako dalje.

U takvim odnosima ne možemo govoriti o bh. diplomatiji već o općem rasulu koje je rezultat kompleksnog u unutarnjeg uređenja, kriza i blokada. Zbog toga BiH prema vani uglavnom djeluje kao raštimani orkestar u kojem svako svira svoju političku melodiju.

Izrael kao jedan primjer

Najaktuelnija situacija izazvana izraelskom reakcijom i svrstavanjem na jednu stranu u unutrašnjim pitanjima BiH, još jednom je na površinu izbacila pitanje tzv. lobiranja. Kritika kako BiH ne lobira dovoljno ili ne lobira na pravim mjestima je opravdana. Međutim za sobom vuče i neka pitanja.

BiH zbog svog ustrojstva nema, niti će u dogledno vrijeme imati izgrađen institucionalni državni okvir koji će podrazumijevati lobiranje. Ko inače može očekivati da se u Parlamentu BiH izglasa odluka koja će značiti izdvajanje budžeta za lobiranje. Podršku tome mogu dati samo stranke sa sjedištem u Sarajevu, a na ostale se može zaboraviti.

Stoga sve što preostaje je ili neko vaninstitucionalno djelovanje ili oslanjanje na ustaljene šablone stranačke vizije kako ta diplomatija treba izgledati.

U političkoj areni često možemo čuti kritiku kako BiH nema izgrađene kontakte u mnogim ključnim zemljama. Takve opaske su uglavnom na mjestu. Jer kada su bh. zvaničnici imali bilateralni susret recimo sa njemačkom kancelarom, a da to nije neki usputni susret u rukovanje u prolazu u nekom hodniku. Kada su posjetili Washington i direktno razgovarali barem sa državnim sekretarom. Kada su se sastali sa predsjednikom Francuske ili predsjednikom ili premijerom Izraela.

Posjete Briselu i susrete sa čelnicima Evropske unije ne možemo računati u ovu kategoriju, s obzirom da se i EU našom zemljom sve više bavi iz političke nužde.

A kada je neko od tih zvaničnika došao u posjetu BiH. Teško ćete se sjetiti. Gdje se nalazi BiH možda najbolje ilustrira da se u Sarajevu još uvijek prepričava kao mjera uspjeha posjeta Joea Bidena kao potpredsjednika SAD-a 2009. godine.

Politički kukavičluk

A da bi se danas došlo do Blinkena (državni sekretar SAD-a) ili Bidena ili Macrona ili Yaira Lapida, treba mnogo više napora i diplomatske aktivnosti. A definitivno treba biti spreman pa za dobre odnose i podršku progutati i neke nepopularne poteze. U tom kontekstu zamislimo kako bi naprimjer reagovalo političko Sarajevo, a tu mislimo i na stranke koje su u vlasti i u opoziciji na državnom nivou da Amerika predloži BiH da svoju ambasadu iz Tel Aviva preseli u Jerusalem. Kao što je to uradilo Kosovo iz dobro znanih pragmatičnih razloga.

Kako bi naprimjer to isto političko Sarajevo reagovalo da je Bisera Turković ili bilo koji drugi zvaničnik koji se odaziva na prefiks probosanski, posjetio Jerusalem i obišao vjerske svetinje, Zid plača i poslao poruku o važnosti dobrih odnosa Izraela i BiH.

Takav bi vjerovatno bio dočekan na politički nož, a pokupio mi gomilu kritika da je plaćenik, izdajnik te da ne mari za Palestince koje Izraelci ugnjetavaju. Zato se iz Sarajeva vodi šablonska politika nezamijeranja i ne sukobljavanja sa širim masama. To govori da ne postoji ni politička spremnost ni hrabrost da se otvore neka pitanja koja neće negirati ni položaj i žrtvu Palestinaca, ali da ipak pokažu da postoji dovoljno političke hrabrosti i mudrosti za dalekosežniju diplomatiju.

U Sarajevu niko ne rizikuje, zato i nema vidljivih diplomatskih benefita. Diplomatija koja se oblikuje u Sarajevu radije će ploviti na ustaljenoj merhamet politici, koja podrazumijeva iščekivanje da će BiH pomoći neki stari prijatelji kojima je ova zemlja bila interesantna još tokom rata. A podrazumijeva i dozu sažaljevanja i stavljanja u poziciju konstantne žrtve.

Zbog takvog odnosa čak i ilegalna diplomatija kakvu razvijaju na svoju ruku SNSD ili HDZ daje rezultate i kupi benefite na pojedinim adresama, dok Sarajevo vodi, sportskim žargonom rečeno, katanačo ( trenerska filozofija koja se svodi da je bitno da tim ne primi gol, a u napadu će se već stvoriti prilike) diplomatiju.

Klix.ba