Bekiru Mehiću oca su ubili u ratu, ali je sudbina htjela da on ostvari njegov veliki san

Bekir Mehić iz Bratunca imao je dvije i po godine kada su mu agresori ubili oca Saliha, a informacije o tome gdje se nalazi nije imao 29 godina. Dijelove njegovih posmrtnih ostataka danas je spusio u kabur na kolektivnoj dženazi u Memorijalnom kompleksu i šehidskom mezarju Veljaci.

Salih Mehić je rođen u Hrnčićima kod Bratunca 1964. godine, a nestao je u Lolićima 1993. Njegovi ostaci su ekshumirani 2020. godine na lokalitetu Voljavica, a iza ovog borca koji se iz Švicarske vratio u BiH kako bi domovinu branio od agresora, ostao je sin Bekir, koji danas sa majkom živi u Živinicama.

O svom ocu, kojeg je danas spustio u kabur, ništa nije znao 29 godina, a prvu informaciju o tome da su pronađeni njegovi skeletni ostaci dobio je od amidže.

U razgovoru za Klix.ba ovaj 32-godišnjak ističe da su mu ovoga dana emocije pomiješane.

“U jednu ruku mi je jako teško jer nakon toliko godina moram klanjati dženazu i izvršiti ukop posmrtnih ostataka moga oca, a s druge strane mi je drago što ću znati gdje je njegov mezar iznad kojeg ću mu proučiti fatihu. Duša mi je pronašla smiraj”, kaže nam Bekir.

U Bratuncu sahranjene četiri žrtve rata, među njima i dječak kojeg su zapalili nakon ubistva

Bekir je imao dvije i po godine kada mu je otac ubijen, a kako su mu prenosili članovi porodice, on se iz Švicarske vratio 1992. kako bi spašavao svoju domovinu od agresora.

“Časno i pošteno je stao u odbranu ove države za koju je na kraju dao i svoj život. Nestao je tako što je iz Srebrenice kao zaštićene zone otišao prema Konjević polju i od tada mu se gubio svaki trag do prošle godine, kada su u šehidskom mezarju u mjestu Voljavica kod Bratunca pronađeni njegovi ostaci. Tu su ga ukopali isti oni koji su izvršili njegovo ubistvo”, priča nam Bekir.

Lik svoga oca Bekir nije zapamtio, a od njega mu je za vječno sjećanje ostalo nekoliko fotografija i komada odjeće.

“Osoba sam koja u svojoj glavi ne može nikako ostvariti sjećanje na svoga oca, jer sam bio veoma mali. Ali, prema pričama drugih ljudi, fotografijama i stvarima koje imam od rahmetli oca, kažu da sam njegova kopija, likom, ali i svojim ponašanjem i karakterom. Rekli su mi i da je bio veoma dobar čovjek, koji je volio ovu državu, istinski patriota”, nadovezuje se Bekir.

Danas živi s majkom u Živinicama, a kako nam kaže, Bosnu i Hercegovinu nikada nije napuštao, niti ima namjeru da to čini. Trenutno je zaposlen u Ministarstvu unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, a kao policijski službenik angažovan je u Policijskoj stanici Kladanj.

“Na određeni način sam nastavio raditi ono što je moj babo imao nijet uraditi te 1992. i 1993. godine. On je također želio postati policajac, predavao je dokumente na konkurse u tadašnju miliciju, ali nije mu se dalo. Ali, hvala Allahu, ja sam to postao”, naglašava Bekir.

I pored svih strahota kroz koje je prošao još kao dječak, u ovom danas 32-godišnjaku mjesta za mržnju nema. Na nacionalističke poteze i negiranja zločina ne odgovara, istaknuvši da su za to najveće svjedočanstvo mezarja u kojima su ukopane žrtve, ali i sudske presude koje su međunarodno priznate.

Klix.ba