Bakir Hadžiomerović: Pamtim samo sretne dane

Bakir Hadžiomerović prije skoro dvije godine izašao je iz svijeta novinarstva i okrenuo se novim izazovima. Novinar, urednik i voditelj nekadašnjeg popularnog TV političkog magazina „60 minuta“ danas obavlja funkciju direktora Javnog preduzeća Sarajevo.

Hadžiomerović se dugo nije pojavljivao u medijima, ali dao je intervju za „Avaz“ u kojem je govorio kako mu iz sadašnje pozicije izgleda medijska scena u BiH, o svojoj nekadašnjoj emisiji, porodici…

 Lijepe uspomene

Već izvjesno vrijeme niste direktno u svijetu novinarstva, koliko Vam to nedostaje, razmišljate li o povratku?

– Tačno je, evo skoro će dvije godine otkako se aktivno ne bavim novinarstvom. Istina je, također, da moje povlačenje nije bilo stvar ličnog izbora. Naime, posljednji angažman sa, kako se to kaže, ugovorom o radu imao sam u „Dnevnom avazu“ gdje sam pisao dnevne kolumne. Lijepe uspomene vežu me za taj period. Nakon toga sam na kolegijalno-volonterskoj osnovi sarađivao s rajom iz „Raporta“. Onda je i to nekako spontano završeno, ali druženje s raportovcima, kao i novinarskim veteranima Fadilom Mandalom, Mensom Osmovićem nikada nije prekinuto. Na svekoliko zadovoljstvo. Što se povratka tiče, jednom novinar – vazda novinar. Iz te se kože jednostavno ne može.

 Kada ste se malo izmakli, kao Vam izgleda medijska scena u BiH i regionu?

– Medijska scena u BiH je najlošija ikad. Da ne elaboriram dalje. Čast rijetkim izuzecima.

 Iako već dugo godina na televiziji nema vaše emisije „60 minuta“, gledaoci je itekako pamte. Po čemu Vi najviše pamtite taj period?

– Bilo je svega, da ne kažem za svakog ponešto. Vrijeme je pokazalo da je „60 minuta“ nedvojbeno najznačajniji televizijski projekt u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Zahvalan sam svim kolegama, mislim i na novinare, ali i na tehničko osoblje koji su skoro deceniju života ostavili na tom projektu. Naravno da me raduje kada i danas ljudi govore o tome, a sve češće dobivam dobronamjerne prijedloge da se to ponovo zalaufa. Nisam siguran da je takva opcija uopšte realna. Izuzev Arijane Saračević i Anise Šetke, s drugim novinarima iz redakcije „60 minuta“ nemam kontakta.

Bakir Hadžiomerović. Avaz

Neviđen adrenalin

Šta Vam je najteže bilo u periodu kada ste bili novinar, a šta najljepše?

– Kako rekoh, bilo je svega. I lijepih i teških trenutaka. Čovjek uglavnom, što bi Gabi otpjevala, pamti samo sretne dane. Međutim, najintenzivniji osjećaj na to vrijeme jeste neviđeni adrenalin prema poslu. Dobro, bili smo mlađi, ali zaista je postojalo kolektivno uvjerenje da neke stvari možemo promijeniti. Bili smo ekipa, grupa kolega i prijatelja na zajedničkom društvenom zadatku.

Aktivni se na Twitteru gdje komentirate društvenu zbilju, veoma ste otvoreni. Imate li nekih neprijatnosti zbog toga?

– Twitter sam zapravo prestao konzumirati u zadnje vrijeme. Naprosto, ne zanima me. Pogotovo kada vidim sve te anonimne botovske hulje koje sadistički siluju brojne javne ličnosti, ljude s imenom, prezimenom, profesionalnim kredibilitetom, karakterom. Nisam ugasio profil, ali po Twitteru svjesno ne zalazim. Pokušavam ne biti dio tamošnjeg (polu)svijeta. Daleko im kuća…

 Možete li opisati sebe u tri riječi?

– Sto posto rokenrol.

 Fabričke postavke

 Kako vidite budućnost bh. novinarstva?

– Ukoliko se uskoro profesionalne norme ne vrate na fabričke postavke te naročito ukoliko se takozvani Facebook novinari prestanu smatrati relevantnim, mislim da nije kasno za kakvo-takvo ozdravljenje. U suprotnom, spasa nema. Novinarstvo je ozbiljna profesija u koju je, nažalost, zalutalo i previše neobrazovanih, bezobraznih, korumpiranih, pokvarenih likova. Nekada smo na novinarskom terenu jako dobro stajali, imali zdravu konkurenciju i moćne medije. Bila su to neka druga, ljepša vremena.

Avaz