Bajramski intervju Burhana Šabana: U mojoj porodici uvijek se ljubi ruka starijima

Burhan Šaban jedan je od najpoznatijih izvođača ilahija na bosanskohercegovačkim prostorima. Hafiz je postao sa samo 13 godina, slijedeći želju rahmetli oca koji to, nažalost, nije dočekao. Majka je u porodici bila stub svega, zbog toga i opisuje veliko poštovanje prema ženskom rodu. Među najpoznatijim numerama ovog izvođača ističu se pjesme “Kišna dova”, “Strah me” i “Moja Zulejha”. Samo za “Azru” prisjetio se svog odrastanja, bajrama s porodicom. Burhan je rođeni Makedonac, koji najviše vremena provodi na relaciji Sarajevo-Istanbul, pa nismo mogli da se ne prisjetimo stiha jednog našeg muzičara: “Lijepo je doć’ u svoju čaršiju, lijepo je imat’ svoju avliju” i da ga na početku razgovora ne upitamo kako danas promišlja o mjestu svog rođenja? 

–  Ja sam rođen u Skoplju u tradicionalnoj turskoj osmanskoj porodici, u gradu koji je osnovao isti čovjek kao i Sarajevo, Isa Beg Ishaković. Tako da su, prema mom mišljenju, Sarajevo i Skoplje kao Dva Beata i ne osjećam veliku razliku, jer su oba grada s čaršijama, koje su njihove duše. Skoplje je spoj Istoka i Zapada, raskrsnica svih puteva, mutnietnička sredina koja me obogatila mnogim vrijednostima i jezicima tokom mog odrastanja – kaže nam Burhan.

Objasnite nam Vaš put od Skoplja do Sarajeva i Istanbula?

– Hadži Hafiz Alijevski me upoznao sa Sarajevom, 1985. godine, kada sam počeo da učim mukabele u sarajevskim džamijama. Tu upoznajem ljude s kojıma sam se srodio i koji su nastavili da me vežu za ovaj grad. Potom me, 1993., put vodi u Istanbul, gdje počinjem raditi za TGRT televiziju kao glavni i odgovorni urednik vanjskopolitičke redakcije i dopısnık CCN World Internationala. U isto vrijeme dobio sam priliku da na turskom snimim tri albuma s pjesmama i ilahijama o Bosni, te da na taj način informišem javnost o strašnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini.

Koje uspomene Vas vežu za Sarajevo? 

–  Najviše upravo ti prvi predratni ramazani i atmosfera koja očara čovjeka. Prve probe hora s Gazi Husrev-begovom medresom i prvi koncerti ilahija.

S 13 godina ste postali hafiz i učač ilahija. Je li to uvijek bila Vaša želja?

– Ilahije su kao i Kur’an uvijek živjele u našoj porodici. A želja mog rahmetli oca je bila da postanem hafiz i tako sam krenuo. Sudbina je bila da šest mjeseci nakon njegovog preseljenja na ahiret bude moja hafiska dova. 

Ko je u porodici bio sličan Vama?

– Moj dedo s očeve strane je bio hafiz, a mamin babo je bio muderris, tako da će prije biti da ja ličim na njih, tj. oni su mi bili uzor i inspracija da pratim ovaj put. A mnogo dugujem i svom muhafizzu hfz. Idrizu, koji me je strpljivo vodio.

Je li u Vašoj porodici bilo očekivano da postanete učač ilahija?

– Istina je da to, vjerovatno, niko nije očekivao, s obzirom na moju nestašnost kao dijete (smijeh), ali pošto su smatrali da imam lijep glas, koji bih isprobavao u svakoj prilici, uvijek su me hrabrili da na porodičnim skupovima ponešto proučim.

Koji nastup najviše pamtite i zbog čega?

– Možda promocija albuma “Rodiš se i umreš”, 2006., u Domu Armije, koji je bio prepun. Ne mogu da izostavim ni koncerte “Dođi najdraži” i “Tri hafiza”, kao ni koncert 1991. na Bilinom polju.

Imate li posebne rituale pred nastupe?

– Ništa, osim da proučim dovu da bude hairli.

Koje su Vam najljepše slike iz djetinjstva kada se sjetite Bajrama? 

– U mom djetinjstvu je Bajram bio prilika da se obnovi odjeća, jer se to nije dešavalo tako često kao u naše vrijeme. Tako da je bila posebna radost obući sve novo i tog jutra obilaziti rodbinu, nakon poljubljene ruke dobiti bajram-banku, a naročito običaj klanja kurbana u avliji, u kućnoj atmosferi.

Ramazan je iza nas, ostao je žal zbog nemogućnosti posjećivanja i dočekivanja porodice i prijatelja. Kako ste Vi doživjeli taj period?

– Ovaj ramazan nas je podsjetio da je zdravlje najbitnije i važno je da ne zaboravimo da je bitnije da sačuvamo ljude koje volimo nego da se okupimo povodom vjerskih praznika. Ramazan sam proveo sa suprugom i djecom u Istanbulu i dobili smo priliku da se bez žurbe i gužve istinski posvetimo ibadetima, tako da je i to jedna vrsta blagodati.

Kakvi su Vaši običaji za Bajram, jeste li ljubili ocu ruku? Kako su se u porodici, mama, braća, sestra pripremali za ovaj praznik?

– Kod nas se u Skoplju i danas pri susretu sa starijima uvijek ljubi ruka kao znak poštovanja, a za Bajram obavezno. Tako i moja djeca i svi u porodici i dalje praktikuju ovaj običaj. Kao i u svakoj porodici, uoči Bajrama ide čišćenje kuće, priprema baklave, bajramskih poklona i odjeće.

Po čemu se razlikuju bajrami u Vašim dvadesetim, tridesetim i trenutnim godinama? 

– Svaka godina donosi svoje trenutke. Bajrami u ranijim godinama su bili bez supruge i djece, tako da su sada mnogo bogatiji i ispunjeniji, jer sada se mi trudimo stvoriti tu atmosferu koju smo doživljavali kao djeca.

Šta najviše volite raditi za Bajram?

– Volim da obradujem prijatelje i rodbinu posjetom, da djeci u porodici kupim poklone, da pomognem ljudima koji su u potrebi da i oni dočekaju Bajram kako zaslužuju; da Bajram ne svedem na bajramsku sofru i hranu, već da ispunim ibadete koji su nam obaveza.

Prema Vašem mišljenju, koja je najljepša strana islama?

– Najljepša je strana islama to što se naša vjera ne mijenja bez obzira na mijenjanje vremena i tumačenje ljudi. Ona je univerzalna bez obzira na stoljeće, situaciju i mjesto. Danas ljudi osuđuju islam, sudeći prema ponašanju “muslimana”, a kada biste gledali samo poruke koje nam ostavljaju Kur’an i Hadis, vidjeli biste da su to upute kako živjeti čist, berićetan, sretan i koristan život. To su načela koja i pojedincu i zajednici mogu donijeli samo dobro i napredak.

Kako treba da izgleda mlad i savremen musliman?

– Teško pitanje s obzirom na to da živimo u vremenu iskušenja, ipak mislim da svaki insan treba dati sve od sebe da u svoju svakodnevicu uklopi vjerske obaveze, čini dobra djela, kontrolira nefs, mnogo zahvaljuje i mnogo se kaje za loše stvari, znači da da najbolje od sebe, a odredit će Allah, dž.š., ko je musliman i kakav treba biti. Nadajmo se Njegovoj milosti, bez nje smo ništa.

U odgoju i formiranju životnih stavova koliku ulogu u svemu je imao otac, a koliku majka?

– Ako dijete ima sreću da odrasta uz oba roditelja, te dvije uloge su neodvojive, jer je podjednako bitno da kao dobar tim oba roditelja učestvuju u odgoju, ako su živi, i tu se nadopunjuju. Ali, ne zaboravimo da je Džennet ispod majčinih nogu. 

Koji je najbolji savjet koji ste dobili od roditelja?

– Moja majka uvijek kaže: “Sine, ne možeš naučiti toliko od pametna insana, koliko od budale“. Kad vıdiš nečije ružno ponašanje, mnogo lakše primijetiš kako ne treba. Također, otac mi je govorio da činim dobro i bacam ga za leđa, tako da zaboravim da sam ga ikad učinio. A oboje su znali reći da ponekad trebamo pobjeći od sevapa, kako se ne bismo ogriješili, mada se ovog zadnjeg teško držim…

Koliko je za Vas kao muškarca bitno poštovanje majke, sestre, općenito žena?

– Ja sam od 13. godine odrastao samo uz majku i ona nam je bila stub porodice, držala nas je na okupu, borila se da nas izvede na pravi put. Mislim da su žene najbitniji faktor u očuvanju zajedništva u porodici, tako da im u svakoj situaciji moramo ukazati poštovanje i olakšati život koliko možemo.

Na kojim projektima danas radite, planirate li nastupe?

– Nakon duže pauze, obradio sam neke stare numere, kako bi oživjele u novom ruhu, zajedno sa mojim muzičkım producentom Dinom Šukalom. Premijerno ću ih izvesti na koncertu bez publike prve noći Bajrama, a bit će emitovane putem Hayat TV-a, što je omogućeno zahvaljujući gradonačelniku Grada Sarajeva.

A godišnji odmor?

– S obzirom na pandemiju koja sve više uzima maha, ove godine smo otkazali sve planove za odmor i putovanja u inozemstvo. Tu smo s djecom, upoznajemo ljepote naše lijepe Bosne i Hercegovine, obilazimo planine i znamenitosti i uživamo u čistom zraku i šetnjama.

Azra.ba