Atos, zaboravljeni heroj zeničkog GSS-a

Srcem uprkos sistemu: jedina veza bh. spasilaca sa strukturom civilne zaštite je crveni telefon Atos, zaboravljeni heroj zeničkog GSS-a

Služba gorskih spasilaca u Bosni i Hercegovini nije zakonski regulisana, lokalne jedinice nemaju redovne prihode, nego se snalaze kako znaju i umiju. Godišnji troškovi zeničkog GSS-a za skupocjenu opremu koja mora biti nova i atestirana, kako bi osigurala bezbjednost spasilaca, procjenjuju se na 50 hiljada konvertibilnih maraka. Uprkos svemu, spasioci su prvi u najvećim nevoljama, na mjesto katastrofa često dolaze vlastitim automobilima, odsustvujući s redovnog posla kako bi spašavali živote i imovinu. Među njima je i Atos, nakon zemljotresa u Turskoj ovjenčan titulom „zlatne šape“, obasipan zahvalnošću i obećanjima, belgijski ovčar kojeg iz vlastitog budžeta hrani i obučava zenički GSS-ovac, Almir Tabaković.

Pored!, kratko je zapovjedio vlasnik Atosa, koji momentalno napušta veselu igru s Lunom, sestrom po službi i pasmini, s kojom optrčava livadu u popodnevnom izlasku iz kapije doma. Oba psa su puni snage i radosti, spremni na usputna druženja sa djecom i psima iz kvarta, ali prije svega na jednu jedinu Almirovu zapovjednu riječ koja često prethodi oblačenju opreme tragača i službom u kojoj je sve moguće.

Petogodišnji Atos, koji je slavljen kao pas heroj, spasilac unesrećenih u razornom zemljotresu u Turskoj, ne odaje utisak strogo dresiranog psa tragača kada nije na zadatku. U susretu sa mnom, on je jedno veselo stvorenje, zdrav, pametan i raspoložen za igru i trk. No, radi se o belgijskom ovčaru, jedinstvenoj pasmini pogodnoj za strogu obuku u traganju, otkrivanju, čuvanju i spašavanju ljudi i imovine, sa dugom istorijom učešća u vojnim snagama, vjerne i korisne službe u oba svjetska rata.

Atos je redovni, sada i počasni član zeničke Gorske službe spašavanja, jedan od 30-ak obučenih i spremnih spasilaca različih vještina i specijalnosti. Obučen u doba korone, stacioniran u Zenici, njegovo područje djelovanja je, praktično, svugdje, gdje god se ukaže potreba, kada ekipa zeničkog GSS-a dobije poziv na intervenciju, slijedom hijerarhije osposobljenosti i vještine, uspostavljene na nivou Gorske službe spašavanja Federacije BiH.

Atos je široj javnosti poznat od februara prošle godine, kada je učestvovao u akciji spašavanja unesrećenih u razornom zemljotresu, koji je pogodio provinciju Hataj u Turskoj.  U gradu Antakja, tada je smrtno stradalo više od 50 hiljada ljudi. Na lokaciji najveće destrukcije, na koju je zenička ekipa stigla za dva dana, Atos je pod ruševinama pronašao više ljudi i spasio četiri života.

„Prvu noć kad smo došli, zatekli smo nagnute zgrade i malobrojne ljude na ulicama. Ali kad su nas izveli na teren, kada smo došli do epicentra (zemljotresa op.a.)… ni jedan mozak ne može zamisliti toliku katastrofu“.Almir Tabaković, dreser u zeničkom GSS-u i vlasnik Atosa priča nam kako izgleda služba psa tragača i opisuje put kojim je išao Atos.

„Odijelo kad mu se obuče, on zna da radi. Odmalena. Odmah počinje, sve ostalo za njega ne postoji. Tamo smo bili deset dana. Dva dana smo pauzirali, nakon što smo (uz Atosov angažman op.a.) našli prve žive mati i kćerku, a istu noć didu, unuka i unuku… Tada ja nisam mogao više raditi, slomio sam se. Imam sina od 14 godina, s kojim se nisam čuo danima, a tog dana, iz ruševina smo izvukli dvoje djece, uzrasta mog djeteta“, prisjeća se Almir.

Atos je nakon Turske dobio epilepsiju

Nakon sedam dana trke i provlačenja u rupe između ruševina i kranova i Atos je pao. Mislili su da je po srijedi umor, ali nakon drugog napada koji je ubrzo uslijedio, odveden je kod veterinara u Istanbul.

„Pregledali su ga, dali mu infuziju i rekli nam da je napad nastupio zbog premorenosti. Međutim, stvar se nakon povratka u Zenicu ponovila i ubrzo smo saznali da je Atos, uslijed stresa, imao epileptične napade“.

Nekoliko mjeseci kasnije, tretmana epilepsije i operacije šapa koje je povrijedio trčeći oko ruševina turskog Antakja, pod veterinarskim nadzorom i budnom Almirovom pažnjom, Atos je nastavio sa svojom hrabrom misijom.

„Nakon Turske, Atos je bio pas heroj, zvali su ga „zlatne šape naše“, obećavali da će imati sve. Bio je prvi pas koji se popeo na veliku scenu Bosanskog narodnog pozorišta i svi su željeli da se slikaju s njim“, priča nam Kenan Hrustanović, načelnik Gorske službe spašavanja, Stanica Zenica, dodajući da su članovi GSS-a, u martu te godine, dobili pojedinačne nagrade za službu u Turskoj i da se tu sva priča završila.

Kao ni ostali članovi zeničkog GSS-a, Atos za svoju službu nije plaćen. Hranu, posebno uravnoteženu za službene pse, svu brigu i veterinarske usluge obavlja i plaća njegov vlasnik.

Osmijeh je najveća nagrada

Kada se desila Turska, Kenan je prvo zvao Almira kako bi mu prenio poziv Federalnog GSS-a. Naviknut na iznenađenja i psihički uvijek spreman za službu, Almir je zaključao vrata svoje automehaničarske radnje i sa Atosom na povodcu zaputio se u nepoznato. U periodu odsustva od pola mjeseca, plate radnicima nije obustavio i državi je platio sve što joj sljeduje.

Desetočlanu ekipu spasilaca činili su tada i jedan GSS-ovac kojem su odobreni slobodni dani u firmi u Njemačkoj i jedan bračni par sa privremenim boravkom u Hrvatskoj.

Svi ovi ljudi prolaze višeslojne obuke, nakon čega stažiraju pune tri godine, kako bi postali licencirani spasioci, osposobljeni za rad u najsloženijim situacijama na terenu. Za to ne dobijaju nikakvu redovnu naknadu, angažman članstva GSS-a u ovoj zemlji je volonterski, što na određen način potvrđuje njihovu filantropsku, humanu misiju i daje im za nju specijalno priznanje.

Biti član GSS-a podrazumijeva obavezu brzog odgovora na poziv regularne službe civilne zaštite, ali i svih pojedinaca koji se nađu ili su svjedoci neke nevolje, rješive jedino kroz angažman specijalno obučenih spasilačkih ekipa. Bilježe najneobičnije priče, koje u svojoj osnovi svjedoče o nevjerovatnim vratolomijama, izuzetnoj spremnosti i neobičnoj hrabrosti zeničkih volontera.

Uz izazove prilikom katastrofalnih poplava iz 2014., pričaju mi nevjerovatne priče o probijanju kroz razvaline zemlje i mostova, kroz sniježne nanose do predajnika na Liscu, izvlačenju unesrećenih iz vrleti bosanskih planinskih visova, zaustavljanju provale vode iz vještačkog jezera na autoput, spašavanju mezarja nakon klizišta…

„Najveća i jedina nagrada za nas u svim tim katastrofama je osmijeh nakon dobro obavljenog posla“, kaže nam Kenan.

„Često nas pitaju: šta te to može natjerati da u sred noći ustaneš, ostaviš porodicu i ideš u nepoznatu opasnost, jer te neko zove u pomoć, da daješ svoj novac i u akcijama koristiš vlastito vozilo… Ja kažem da mi radimo srcem, ali je običnom čovjeku teško objasniti da mi nismo dio strukture i da za svoje akcije nismo plaćeni“, dodaje on.

Zakon o GSS-u ne postoji

Ono što sistemu službe spašavanja u Bosni i Hercegovini definitivno nedostaje je zakonska obaveza redovnog opremanja spasilačkih jedinica. Oprema kojom se spasioci služe mora biti profesionalna, atestirana i nova, a sastoji se od specijalnih užadi, sidrišta i drugih potrepština za aktivnosti traganja za unesrećenima i spašavanja sa visina, pod vodom, pod zemljom i ruševinama.

Sa svakom upotrebom, ta oprema gubi na svojoj vrijednosti, pa je njeno zanavljanje veliki izazov za organizacije koje se ne mogu osloniti na redovan izvor prihoda, već se nadaju pomoći onih koji znaju da na ove hrabre pojedince mogu računati u svakom trenutku i u svim okolnostima.

Donacije službi civilne zaštite na čije pozive se redovno odazivaju su povremene i nedostatne. Nedavno su Zeničani na upotrebu dobili terensku ladu-nivu, koja troši mnogo goriva, pa je onda radije ostavljaju u dvorištu prostorija koje privremeno koriste, smještenih iza zgrade zeničkog Vatrogasnog doma.

Podrška radu jedinica GSS-a je neravnomjerna, jer Zakon o GSS-u ne postoji, a ni na međunarodnu pomoć ne mogu mnogo računati, jer se redovno blokira uspostava krovne bh. organizacije spasilaca.

Bilo da ta podrška dođe ili ne, sigurnost i život ovih trupa ovisi o vještini njih samih da si osiguraju potrebni minimum za redovno opremanje Službe (za Zenicu se ta sredstva procjenjuju na 50-ak hiljada maraka godišnje). Ponekad je to djelimično moguće kada im „prođe“ pokoji projekat, ali, vjerovali ili ne, ovi ljudi koji srce, dušu, svu svoju psihičku i fizičku spremnost, vrijeme i snagu ulažu u svoju plemenitu misiju, sve nedostajuće materijalne potrepštine nabavljaju sami.

Autorica: Sanja Mlađenović Stević