Amra Džeko: Nigdje se duh ramazana ne osjeti kao u mojoj BiH

Za mene je ramazan poseban mjesec, mjesec milosti i oprosta, i kada sam kući, u krugu porodice i prijatelja, to je za mene posebno iskustvo i doživljaj. Najbolji primjer našoj djeci smo mi sami, ako želimo da oni nešto nauče, onda im trebamo pokazati na našem primjeru. Na našu djecu prenosimo ljubav i strast prema BiH, učimo ih našim običajima i tradiciji, i nikada nećemo dozvoliti da to na bilo koji način padne u zaborav. Smijem se mnogo, jer sam takva, volim život i kada nije tako lijep

Amru Džeko, rođenu Sarajku, ne treba posebno predstavljati, ona je uspjela urezati svoje ime u mnoge živote i tokom godina postojanja kao javna ličnost ispunila je mnoge novinske stupce, ali je bez sumnje uvijek vrlo rado viđen gost u “Azri” i šačica razgovora s njom zaista izaziva osmijeh na lice, te daje jednu pozitivnu energiju. Uvijek prijatna, prizemna i zahvalna za sve, zauzeta majka četvero djece bez problema odazvala se našem pozivu i telefonski smo razgovarali iz njenog doma u Rimu. U Sarajevu nije bila godinu, a povod njenog dolaska bila je ni manje ni više nego humanitarna usluga. U Amrinu dobrotu uvjerili smo se i ovog puta.

– Nakon skoro godinu ponovo sam došla u Sarajevo. Nažalost, zbog ove situacije bili smo ograničeni putovanjima i nismo nigdje išli i sad iskreno nije bio momenat, ali morali smo na nekoliko dana doći i vidjeti našu porodicu, a i izvaditi Daliji pasoš, jer nije imala nikakav dokument. Također, povod dolaska je bio i projekt “Moja kosa, tvoja kosa”, koji radimo zajedno s Udruženjem „Srce za djecu oboljelu od raka“. Uspjeli smo sve obaviti i za nekoliko dana napuniti naša srca, te se vratiti kući. Nadam se da će sve ovo s pošasti zvana COVID uskoro biti iza nas, i da ćemo se koliko-toliko vratiti normalnom životu, a to za mene znači upravo ovo, mogućnost dolaska u svoju zemlju, u svoj grad, i neprocjenjivo viđanje s roditeljima –  kazala nam je na početku razgovora.

Odlučili ste ponovo darovati svoju kosu, kažite nam, prema Vašim procjenama, da li ljudi često daruju svoju kosu, ima li je dovoljno za oboljelu dječicu?

– Ovo je jedan zaista divan projekt koji radi Udruženje „Srce za djecu oboljelu od raka“ i velika mi je čast što sam dio njega. Do sada je imao ogroman uspjeh, imali smo i priliku da organizujemo događaje u glavnom gradu BiH, u tržnom centru SCC, gdje su apsolutno svi učestvovali, a pritom mislim da djevojčice, dječake, žene, muškarce, i tom prilikom su darovali svoju kosu za sve ljude kojima je ona potrebna. Nije to samo darivanje kose, tu je mnogo više od toga, prije svega nesebično pomaganje naših ljudi, a to se ne može prešutjeti, to se treba uvijek pohvaliti i istaći. Moja mantra kojom se vodim je ta da ljudima treba malo, treba im dati samo povod i priliku da pomognu, i na taj način ih podstaknuti. Kad je riječ o projektu “Moja kosa, tvoja kosa”, tu se zaista vidi ogroman pomak i čak sada ima mnogo donirane kose, s kojom treba da se izrade perike. Naša sadašnja misija je da kroz druge akcije ljude podstaknemo na novčane donacije, jer je potrebno mnogo repromaterijala, potrebni su vlasuljari koji se trebaju platiti da se perike izrade. Nažalost, nedostaje novac, pokušavamo iskomunicirati akcije putem društvenih mreža i, kako sam već rekla, trenutno je novčana pomoć najpotrebnija.

Kad je riječ o Vašem projektu Orea Bazaar, kako to ide sad za vrijeme pandemije? Da li su kreativci zadovoljni?

– Orea je online platforma za kupoprodaju ručno rađenih, originalnih proizvoda s domaćom etiketom. Samim tim u periodu pandemije kupovne navike kod ljudi su se promijenile i oni su se više okrenuli online kupovini, iako smo mi generalno kaskali za našom regijom i ostatkom svijeta u kupovini putem interneta. Moram biti iskrena pa priznati da je u pandemiji, u ovom teškom periodu za sve nas, Orea postigla mnogo veći uspjeh nego ranije, te motivisala naše kreativce, pogotovo one koji su bili možda na korak do gašenja svoje radnje. Podstakla ih je da ne odustaju i da se još više uvjere u moć online kupovine, koja će u budućnosti samo napredovati.

Imaju li motivaciju da i dalje, čak u ovom teškom vremenu, ne odustaju, da nastavljaju sa svojim kreacijama?

– Mnogo toga zavisi od samih kreativaca, kako će ažurirati svoju prodavnicu, kakav će opis staviti ispod proizvoda, koliko će biti dobre fotografije proizvoda koje žele prodati, i to je ono na šta im uvijek ukazujemo na sastancima, radionicama. Pokušavamo ih naučiti, objasniti ili ih povezati s ljudima iz struke, s pravim ljudima koji im zaista mogu pomoći. Također, veliku ulogu ima i komunikacija sa zainteresovanim kupcima, s osnivačima. Ne treba ni zanemariti koliko će oni biti ažurni da odgovore na postavljene upite, koliko će biti vjerodostojni informacijama koje stave u opise svog prozvoda, količinama proizvoda kojima raspolažu. Cijeli taj proces je veoma bitan da bi se upotpunila jedna slika ozbiljnog prodavača. Pojedini kreativci i pored Oree imaju i druge načine prodaje, neki imaju fizički prodajno mjesto, neki imaju svoje web stranice, neki i dalje koriste Facebook i Instagram, ali većina to radi putem Oree, što je zaista prednost. Nedavno smo, u saradnji s UniCredit bankom i Visa i Master karticama, besplatnim dostavama, kupce dodatno motivisali da posjećuju Oreu, a kreativci nude i popuste, što je obostrana korist. Čim nam okolnosti budu dozvoljavale planiramo organizovati što više art marketa.

Koliko naši ljudi u suštini razumiju ili ne razumiju Orea Bazaar koncept?

– Nakon dvije godine Oreinog postojanja, to je i dalje problem s kojim se susrećemo, a to je da ljudi ne razumiju da je Orea platforma za kupoprodaju ručno rađenih, originalnih proizvoda s domaćom etiketom. Da je to mjesto na kojem ćete naći fenomenalne kreativce koji samostalno otvaraju svoje radnje i imaju potpunu kontrolu nad njima. Od fotografija, opisa, usluge… Postoje određeni kriteriji koji se moraju ispuniti da bi se odobrila radnja na Orei, ali vrlo jednostavno funkcioniše. U svega nekoliko koraka obavite kupovinu i u vrlo kratkom periodu imate taj unikatan proizvod na svojoj adresi. Putem Oree možete naručiti iz bilo kojeg dijela svijeta, a samim tim podržavate bh. ekonomiju, koja je u posljednje vrijeme oštećena, u svakom smislu.

Nalazimo se u najljepšem mjesecu, ramazanu, a zanima me da li se ikako osjeti duh ramazana u tuđoj zemlji?

– Dugo godina živimo van granica naše domovine, i zaista ništa nije kao u BiH. Ramazan se zaista ne osjeti kao u našoj Bosni i Hercegovini i mom voljenom Sarajevu. Za mene je ramazan poseban mjesec, mjesec milosti i oprosta, i kada sam kući, u krugu porodice i prijatelja, to je za mene posebno iskustvo i doživljaj, kojeg sam sada u ovoj situaciji, kada ne mogu doći kada poželim, itekako svjesna. Kako pričamo o tome, kroz glavu mi prolaze slike mog djetinjstva, mojih dječijih ramazana i iftara. Uvijek se taj duh osjetio, i za vrijeme rata, i poslije njega, i meni je predstavljao posebnu radost. Te osjećaje koji me preplave ne mogu doživjeti nigdje drugdje i teško mi je riječima da ih opišem.

Na koji način svojoj djeci pokušavate usaditi bosansku tradiciju, jer odrastaju u jednom drugom svijetu?

– Najbolji primjer našoj djeci smo mi sami; ako želimo da oni nešto nauče, onda im trebamo pokazati na našem primjeru. Trudimo se da im odmalena usadimo te ljudske manire, da, prije svega, budu ljudi pa onda sve drugo. Mnogo im pričamo o Bosni i o našim ljepotama. Naša djeca pričaju tri jezika, ali bosanski pričaju najsimpatičnije, s nekim smiješnim italijanskim akcentom. Prenosimo na njih našu ljubav i strast prema BiH, učimo ih našim običajima i tradiciji, i nikada nećemo dozvoliti da to na bilo koji način padne u zaborav.

Vi ste dijete iz sarajevske mahale, po čemu najviše pamtite svoje djetinjstvo?

– Iako sam većinu svog djetinjstva provela u ratu, od sedme do jedanaeste godine, opet su to bili neki sretni momenti. Igrali smo se žmire, na ulici, stalno smo bili napolju. Moja porodica i ja živjeli smo ispod Sedrenika, u mahali, i imali smo jednu jako strmu ulicu, zbog koje su me nekada prijatelji zezali da tu koze pod ručnom pasu (smijeh), aludirajući kolika je nizbrdica, ali je bila najbolja zimi kada dođe vrijeme sankanja, onda bi tu dolazila i djeca sa strane. Sjećam se bezbrižnosti, svojih prijatelja, sjećam se pasa koje bih dovodila u našu ulicu i dvorište, pa, ako mama ne dopusti da ostanu kod nas, onda se cijela mahala okupi, pa ih hranimo i brinemo o njima. Volim mahalu, volim osjećaj zajedništva, volim te posjete iznenada. Nikada se nikome nismo najavljivali, nego bismo samo banuli na vrata. Djeca su se stalno igrala, mama bi me zvala da dođem kući makar da jedem, a ja pojedem jednu krišku s vrata i trčim nazad da se igram. Imali smo malo, ali smo imali mnogo u kvalitetnijem smislu odrastanja.

Čime Vas svakodnevno uveseljavaju Vaša djeca?

– Svojim prisustvom i postojanjem, ljubavi koju posjeduju i pažnjom koju imaju za mene i između sebe. Sama spoznaja da su dobro i zdravo dovoljna je da me uveseli, da mi ispuni dan. Bez obzira na to koliko imala obaveza, ili bila umorna, kada čujem njihov smijeh, on me izliječi, zaista nije kliše kada kažem, ali njihov smijeh je najljepši zvuk za moje uši, za moje srce, i sigurno je da nisam jedina koja to misli, vjerovatno je tako svakoj majci koja gleda svoju djecu.

Koliko je izazovno odgajati djecu koja su generacijski bliska, ima li ljubomore?

– S obzirom na to da je više generacija, više uzrasta, vrlo je bitna dobra organizacija, jer svaki dan donosi nove izazove i zahtijeva adaptacije na razne situacije, ali opet je ključno biti organizovan, uz svu disciplinu, rad, trud i ulaganje u njihov odgoj. Sofija je već velika, sada završava srednju školu i upisuje fakultet. Ona mi mnogo pomaže oko malih, jako je odgovorna, samostalna i dosta se oslanjam na nju. Kada me pitaju kako sve stignem, kažem da se oslonim na Sofiju, ona mi je najveća pomoć i nekada na nju ne gledam kao na četvrto dijete, a ona to sve razumije. Međutim, i ona je još mlada i dijete u nekim situacijama i zahtijeva određenu pažnju i vrijeme, pa se trudim da sam uvijek tu za nju, mnogo pričamo i najviše od svega mi je bitno da imamo dobar odnos i da u meni vidi prijatelja sada kada će još malo napustiti porodično gnijezdo zbog obrazovanja. Često me pitaju da li ima ljubomore prema Daliji od Une i Danija, ali mnogi se začude kada kažem da nema, oni su toliko oduševljeni sestricom i vole je i nježni su. Priznajem da ima mnogo moje zasluge tu, jer se njima minimalno promijenilo, i dalje imaju svu pažnju i ljubav. Uključujem ih u većinu poslova oko bebe, zajedno je presvlačimo, dopuštam i da je drže i uzmu u naručje. Una je posebno tu prisutna, i jako joj je stalo da ona sve sa mnom dobro obavi. Generalno, lijepa harmonija i sklad vladaju u porodici, a to je ono što me najviše čini sretnom.

Kako izgleda vaša priprema za jedno porodično putovanje? Šta biste preporučili mamama i tatama koji se boje krenuti na putovanje s djecom?

– Poprilično stresno (smijeh). Ima nas jako puno, i ja sam ta koja ne voli da se pakuje, to je nešto što me uvijek optereti, da li sam nešto zaboravila, jesam li pretjerala, jesam li ponijela nešto viška. Moje zlatno pravilo jeste da za svaki dan odaberem jedan kompletan outfit, i uz to da imam još nekoliko komada odjeće, ali da ne pretjerujem. Kada dođemo na destinaciju, odmah mi je lakše, odmah je organizovanije. Iako sama sebi kažem da ću uvijek sve početi pet dana ranije ako treba, to nikada ne ispunim, uvijek me dočeka posljednji minut, posljednji tren, i onda cijelo iskustvo bude tako stresno, ili ja jednostavno volim taj stres pa sama sebi to radim (smijeh).

Kada javne ličnosti daju intervjue, onda segment privatnog života stavljaju u najljepši mogući kontekst. Vi ste otvoreni i iskreni pa me zanima, prema Vašem mišljenju, postoji li savršen brak i savršeni porodični odnosi?

– Kada je riječ o odnosu dvoje ljudi, bio to brak ili veza, smatram da je bitno da se osobe u tom odnosu ne mijenjaju, da budu svoji, a prije svega da budu prijatelji. Zaista smatram da je to ključ jednog dobrog odnosa. Svaki početak bi trebao da bude pun razumijevanja, poštovanja, a kada se taj temelj napravi, onda se i cijeli odnos zasniva na tome. Trebamo od svog partnera tražiti i primati savjete, ako smo porodično ostvareni da se timski odnosimo prema svemu, nema tu kako ću ja, kako ćeš ti, nego da su zajedničke uloge u svemu.

Šta je za Vas gubitak vremena?

– Bespotrebno provođenje na društvenim mrežama (smijeh). Nekada se izgubim, shvatim da vrijeme nisam iskoristila pametno, nego ga potrošila na gledanja nebitnih stvari. Uvijek postoji kvalitetniji način da se vrijeme iskoristi. Najbitnije mi je da sam svjesna toga i da  se iskontrolišem. Mada, toga me najviše strah kada je riječ o tinejdžerima, a imam jednog u kući, jer generalno djeca nisu svjesna štete koju im takvo gubljenje vremena može nanijeti.

Amra, Vi izgledate divno, osmijeh na Vašem licu uvijek je tu. Šta je potrebno da jedna žena blista poput Vas?

– Svako jutro kad se probudim sjetim se svih blagoslova koje imam, prije svega, zdravlja, mog, moje djece, porodice. Isto tako i prije spavanja zahvalim se Bogu za sve, i mislim da trebamo biti zahvalni, a čim imamo zdravlje, imamo sve. Smijem se mnogo, jer sam takva, volim život i kada nije tako lijep. Uvijek treba naći zrno pozitive u svemu, jer kada ste vi sretni, sretni su i ljudi oko vas.