Američka novinarka: Suzdržanost Zapada ugrožava Bosnu i Balkan

Novinarka Janine di Giovanni koja predaje ljudska prava na Jackson Institute for Global Affairs pri Univerzitetu Yale i kolumnista je za The National, napisala je tekst o stanju u Bosni i Hercegovini.

Prije skoro tri decenije, međunarodna zajednica je ostavila Bosnu da iskrvari. Pod budnim okom zapadnih sila, koje su mogle ranije intervenirati i spriječiti sveopću humanitarnu katastrofu i genocid, zemlja je prošla skoro četiri godine sukoba.

Svi ratovi su okrutni, ali bosanski rat je bio šablon za bijedu. Glavni grad Sarajevo, nekada mjesto održavanja Zimskih olimpijskih igara 1984. godine i simbol multikulturalnih, viševjerskih zajednica, bio je podvrgnut srednjovjekovnoj opsadi. Njegovi stanovnici – intelektualci, kosmopolitski Evropljani koji su uživali u kafanskom društvu, klasičnoj muzici i poeziji – bili su izgladnjeli, bombardovani, snajperisani i lišeni svakog kontakta sa spoljnim svijetom. Umrle su stotine hiljada ljudi, među kojima su bila i djeca.

Rat je završen nakon genocida u gradu Srebrenici, koji je mogao biti spriječen da nije prevladala neodgovorna diplomatija i inercija. U julu 1995. godine, skoro 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka odvojeno je od žena pred očima mirovnih snaga UN-a koji su stajali po strani i nisu ih branili. Utovareni su u kamione, ne znajući da ih šalju u smrt, a zatim lovljeni u šumama ili masovno ubijani u fabrikama. Neka tijela nikada nisu pronađena.

Ciničan potez Bila Klintona

Konačno, u jeku te ogromne tuge, tadašnji američki predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton) naredio je zračne napade, a američke diplomate su se borile protiv bivših zaraćenih strana u klimavom mirovnom sporazumu, Dejtonskom sporazumu. Bio je to ciničan potez sa strane gospodina Klintona: čekao je do poslednjeg mogućeg trenutka da intervenira, strateški odvraćajući pažnju od sopstvenih unutrašnjih političkih previranja.

Dejtonski sporazum nikada nije trebao trajati decenijama. On je bio nedovoljan, i u mnogome je nagradio krivce tog rata, među kojima su bili i bosanski Srbi i njihovi gospodari u Beogradu: tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević i njegovi prijatelji. Bilo je malo odredbi za konstruktivnu tranzicionu pravdu, a to je značilo da većina žrtava – koncentracionih logora, logora za silovanje ili etnički očišćenih sela – nikada nije vidjela pravdu.

Iako su postojali koncentracioni logori u srcu Evrope, a žene su odvodjene u bivše srednje škole i hotele i silovane više puta dnevno, Bosni je i dalje trebalo da ozdravi. Poslijeratne godine protekle su u pokušaju da se zemlja obnovi, ali i da se zbrinu oni koji su protjerani iz svojih domova i sela, te da pokušaju živjeti u novoj državi Bosni i Hercegovini.

Ovu državu sada čine dva entiteta, Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine. Da bude još više zbunjujuće, FBiH se sastoji od 10 zasebnih “kantona” svaki sa svojim zakonodavnim tijelima i vladama.

Od početka, mi koji pažljivo posmatramo Balkan znali smo da će biti problema i da će Dejtonski sporazum koji je trebao da podstakne mir zapravo podstaći produbljenu ogorčenost i etničke podele. Odredbe koje su dijelile entitete također su urezale duboke etničke i vjerske podjele.

Ide li Bosna u novi rat?

U gradovima kao što je Mostar, koji se žestoko borio u ljeto 1993. kada su opkoljeni u istočnom dijelu grada, nekadašnje linije fronta i dalje označavaju granicu između Muslimana i Hrvata. U podijeljenoj Bosni nikle su segregirane škole, u suštini dvije škole pod jednim krovom. U Travniku, srednjovjekovnom centralnom gradu koji je svjedočio teškim borbama na početku rata i odakle su hiljade izbjeglica pobjegle zbog sigurnosti, djeca idu u istu zgradu, ali uče iz dva različita udžbenika, dva različita „jezika“. Hrvatska katolička djeca uče hrvatski; Muslimani Bošnjaci uče bosanski. Prije rata je postojao jedan jezik poznat kao srpskohrvatski.

U oktobru prošle godine u Banja Luci, glavnom gradu Republike Srpske, Milorad Dodik, lider bosanskih Srba i ultranacionalista, najavio je planove za povlačenje republike iz glavnih državnih institucija. Želi da uspostavi odvojene poreske službe, vojsku i sigurnosti aparat. Ovo je zapravo secesija. Kako je otcjepljenje pokrenulo ratove u bivšoj Jugoslaviji početkom 1990-ih, prvo Slovenija, zatim Hrvatska, na kraju Bosna, ova vijest šalje zastrašujuću poruku zemlji. Isto tako i izvještaji da prosrpska policija trenira na planini Jahorini, skijalištu pored Sarajeva koje je korišteno kao baza za granatiranje i gađanje grada, smatraju se provokacijom. Glavni međunarodni predstavnik u Bosni, Kristijan Šmit (Christian Schmidt), u izvještaju UN-u, kaže da se Bosna suočava sa “najvećom egzistencijalnom prijetnjom u poslijeratnom periodu”.

Ide li Bosna u novi rat?

„Vidimo se za 20 godina“, šalili su se moji prijatelji iz Bosne 1995. godine nakon završetka rata, što je značilo da će sve ponovo početi. Tada je to izgledalo potpuno nevjerovatno, ali danas je Evropa na klimavim nogama. Postoji zabrinutost zbog vojnog sukoba između Rusije i Ukrajine, Bjelorusija i Poljska su upletene u migrantsku krizu, a sada Republika Srpska možda pokušava da se odvoji. Stoga oni