Aleksandar Milić Mili: Iz Sarajeva sam došao u Beograd bez ičega

Aleksandar Milić Mili je na domaćoj muzičkoj sceni prisutan nekoliko decenija, a za sve te godine, uprkos ogromnoj popularnosti, uspio je da za sebe zadrži neke detalje iz života, te da se o njegovoj intimi i prošlosti malo ili skoro ništa ne zna.

 Totalni poraz

Iza ovog kompozitora, muzičkog producenta, tekstopisca, aranžera i vlasnika diskografske kuće stoji mnogo hitova koji su obilježili generacije prije nas, sadašnje, ali i one buduće, koje tek dolaze.

O njegovoj nevjerovatnoj životnoj priči mogao bi da se snimi film, kome bi teško mogao da se odredi žanr…

-Kada je krenuo rat, to je bila prva velika tragedija u mom životu. Taj nacionalizam, eskalacija sukoba i podjela naroda ko kome pripada, za mene je to bio totalni poraz – i moj lični i svega onoga što sam naučio, vidio i znao. To je krenulo iz Hrvatske, pa sam ja prešao u Sarajevo, pa se to desilo i tamo, i  taj rat i sve to sam jako teško podnio. Iz Sarajeva sam došao u Beograd, bukvalno bez ičega. Moja porodica nije imala apsolutno ništa. U taj naš stan je ušao lokalni političar Branimir Glavaš, ali kad su takve stvari u pitanju, moraš gledati naprijed, gledanje unazad te samo spriječava u napredovanju. Nikad se nismo sudili s njim, nije bilo potrebe. Ja sam bio tada u Sarajevu, a Ivan, moj brat u Italiji. Tada situacija u Osijeku eskalira, bilo je mrtvih, rekli su im da više nije bezbjedno da se tamo vraćaju. Oni ostaju u Beogradu, sa tom garderobom koju su ponijeli za dva dana, evo, budući život.

-Tata je počeo da radi, odmah je našao posao. Kasnije ga je pozvala Vlada Zimbabvea da vodi kliniku u Africi i oni odlaze deset godina u Afriku, gdje sam ja išao stalno kad je ovdje počinjala jesen i zima, a tamo proljeće i ljeto. Mi smo tada mogli sebi da priuštimo jedino kuću u Rušnju, 30 kilometara od Beograda, a ja sam prešao kad sam bio u gradu, kod moje sestre Milice. Imala je mali stan, spavao sam pored neke peći. Imao sam i gitaru sa tri žice, dvije godine sam sve hitove na njoj komponovao i nisam htio da je mijenjam. Onako sam samcit u Beogradu, a imao sam sve u životu i to sam izgubio zbog rata, mislio sam da od toga nema ništa gore. Sve me je to jako potreslo, mada se to na meni nije vidjelo.

Borba s bolešću

-I kad sam pomislio da nema ništa gore od toga, meni su dijagnostikovali malignu bolest. Ja 1992. cijelu tu godinu dana provodim u borbi sa bolešću, četiri-pet puta sam kolabirao, bilo je pitanje da li ću preživjeti iako sam cijeli život bio sportista, gimnastičar. Valjda je ta promjena psihološki uticala na mene, sav taj nagomilani stres.To je za nas bilo strašno, u toj najgoroj situaciji u kojoj smo se našli, dešava se nešto još sto puta gore. Makar smo dotad svi bili živi i zdravi, a sad nema ni toga. Moji roditelji su tu odigrali veliku ulogu, ne pokazujući strah, gledali su na sve pozitivno i na kraju se tako i desilo.

Od gladi sam cuclao jaknu

-Inače, dok sam još bio na kemoterapijama, završavao sam i godinu fakulteta. Sa oteklim rukama i braunilama išao sam na fakultet, a kada sam ozdravio otišao sam za Prag da studiram, gdje sam diplomirao biznis administraciju – odsjek marketing. U Pragu sam imao toliko novca da mogu da preživim 25 dana. Snalazio sam se kako sam znao, svašta sam radio, i dobro i loše, da bih preživio. Kad više nisam imao za studentski dom, koji je bio užasan, upoznao sam se s jednim drugom Grkom, koji je studirao medicinu, on me je primio u svoj stan. Nisam imao para ni da produžim vizu, kako bih završio diplomski rad. Imao sam 12 maraka u džepu i bio sam mrtav gladan. Postojale su dve opcije: da odem da jedem i sjedem na voz za Beograd ili da odem u “Atrijum”, najljepši hotel u Evropi i da naručim sebi konjak i da uživam. To sam i uradio, u Beograd kad sam stigao vozom, samo što se nisam onesvjestio od gladi, cuclao sam jaknu ostatak puta – prisjetio se Aleksandar Milić Mili.