Adnan Mujkić: Naša domovina u kojoj živimo prepuna je kulturne baštine koje nekad ni sami nismo svjesni

Moje ime je Adnan Mujkić. Imam 20 godina.

Rođen sam u Zenici gdje završavam osnovnu školu te uporedo završavam i osnovnu muzičku školu.

Poslije završavam KŠC gimnaziju u Zenici i odlučujem upisati Akademiju Likovnih Umjetnosti u Sarajevu-smijer konzervacije i restauracije.

Iza mene su 4 izložbe između kojih je i moja prva samostalna izložba pod nazivom “Stari motiv, novo djelo” što će se kasnije pokazati kao moj put i pravac u očuvanju kulturne baštine Bosne i Hercegovine kojom se danas bavim.

Sa svojih 17. godina imao sam izložbu u Cabare-u Bosanskog Narodnog Pozorišta u Zenici na koju sam jako ponosan. 

Konzervacija i restauracija kao važan temelj očuvanja kulturne baštine Bosne i Hercegovine. 

“Naša domovina u kojoj živimo prepuna je kulturne baštine koje nekad ni sami nismo svjesni. Mnogo toga je zaštićeno UNESCO-m što govori koliko smo bogati, a da ni sami nismo svjesni. Pod kulturnu baštinu ili naslijeđe spadaju mnogobrojne građevine, stari rukopisi, knjige, dokumenti, slike, te predmeti od raznih materijala koji su prepušteni sami sebi i propadaju zbog nemara i neadekvatnog čuvanja.” 

“Ja sam izabrao pravac konzervacije i restauracije iz razloga što volim smijer koji studiram i sam posao sa kojim se bavim. Volim svoju domovinu, te osjećam potrebu da joj nešto ostavim iza sebe, a najbolje što joj mogu ponuditi je očuvanje njenog kulturnog blaga koje svjedoči njenu postojanost vijekovima te samo naše postojanje.” 

“Proces konzervacije i restauracije je složen i zahtijevan pa sam po sebi zahtijeva mnogo vremena iz razloga što se sa eksponatima u stanju propadanja mora raditi jako oprezno- kao da držite dijete u rukama. Te treba imati mnogo strpljenja.” 

“Do sada sam najviše radio sa dokumentima i rukopisima dakle sa papirom koji je mogu slobodno reći najosjetljiviji materijal u smislu same njegove degradacije i kasnijeg postupka njegovog “liječenja od smrti”. Namjerno pravim poredak sa bolešću i smrću jer kao što liječnik liječi čovjeka tako restaurator liječi eksponat od njegove bolesti koja ga je zahvatila i produžuje mu vijek trajanja. 

Pored dokumenata i rukopisa iza sebe imam i jednu knjigu koju sam do sada restaurirao, gdje je proces zahtjevniji iz razloga što na knjizi imamo i drugih procesa kao što je recimo restauracija korica ili pravljenje novih korica u kojoj će knjiga ponovno biti vraćena u život, a same nove korice će joj produžiti još više vijek trajanja.” 

“Pored papira tu su i ostali materijali poput željeza, drveta i kamena. Ja sam se prije papira i samog susreta sa akademskim znanjem o restauraciji i konzervaciji bavio preparacijom drveta učivši privatno kod starih zanatlija koji su me odlično obučili i dali mi temelje što se tiče očuvanja drveta kao materijala koji trpi degradaciju kao i ostali materijali.” 

“Za kraj želim reći zbog čega nam je bitno očuvanje kulturne baštine. Naime u današnje vrijeme ljudi nisu navikli čuvati nešto što je staro i što su naše dede i nene čuvale za nova pokoljenja. Dosta toga nam se nalazi po kućama negdje zabačeno, a ni sami nismo svjesni šta posjedujemo. Nažalost to nije samo slučaj u privatnim posjedima i privatnim zbirkama, dosta toga se nalazi i po samim državnim institucijama koje ne mare za kulturno-historijsko blago Bosne i Hercegovine. Upravo zbog toga postoji dosta perspektivan odsijek konzervacije i restauracije koji će nadam se očuvati što više je moguće.” 

“Ja se trudim i dajem što više je moguće od sebe, učim, istražujem, skupljam sve što spada pod kulturno blago, te se nadam da će biti još više nas koji će to praktikovati. Ja sam skratio što je više moguće, a o kulturno-historijskom naslijeđu i o konzervaciji i restauraciji moglo bi se pričati u nedogled.”