Abdulah Sidran: Sa Bakirom sam se sporio zbog prohibicijskih postupaka u Sarajevu

„Kad sam pošo na ovaj razgovor, reko sam ženi: ‘Ako je došla da razgovaramo o Kusturici, džabe je dolazila’“, započeo je razgovor za Danas pjesnik, dramski pisac, romanopisac i putopisac, kolumnista i autor legendarnih scenarija za filmove “Sjećaš li se Doli Bel?“ i „Otac na službenom putu“ Abdulah Sidran.

Prenosimo detalje intervjua:

Sarajevo je imalo epitet ne samo olimpijskog već i kosmopolitskog grada – šta je od toga danas u njemu ostalo?

“Ja se sramim kad se prisjećam predolimpijskoga vremena u kojemu ja nisam razumijevao dalekosežnost toga projekta.

Mi smo bili ta nekakva čvrsta, režimska, partijska država u kojoj je bilo kažnjavano i za verbalni delikt i meni se učinilo da se primjećivalo da ljude zlostavljaju ako ispričaju nešto protiv te buduće nekakve olimpijade.

Dakle, bio sam priglup. Nisam imao nimalo talenta da to vidim kao neku prosperitetnu viziju, pa se toga sramim. Znalo bi se za vic koji bi se napravio na račun te buduće olimpijade bit priveden pa te neko zlostavlja, iz tih razloga sam ja bio potpuno izvan i protiv.

Međutim, kasnije, mnogo kasnije, razumijevao sam dubinu tih stvari, mogu i vama nabrajati koliko god hoćete – to je imalo jedan predubok socijalni, vizionarski smisao.

Nije samo to što se odvijalo tih deset dana, tu su izgrađena cijela naselja koja su samo tih desetak dana služila gostima sportašima, a poslije toga naselje napravljeno za olimpijadu. Dobrinja, pripada opštini Novi grad, cio jedan grad za sebe.

U njega su se uselili mladi bračni parovi sa opštine Stari grad, sa opštine Centar, i toliko ga zavoljeli. Tto svoje prvo stanovanje, tad su se davali stanovi po preduzećima po onim bodovnim listama, kolko godina ovo, kolko djece, dakle, nisu to bili krediti, nije se kupovalo, ta je socijalna država imala puni svoj smisao…

Kasnije dolazi agresija na Bosnu, koja je te stanovnike držala u dvostrukom obruču, a još prije toga u tim se stanovnicima razvio poseban oblik lokalpatriotizma. Ima neki termin koji se zove kampanilizam koji označava još uži prostor, kao kamp, i naglašena je ta ljubav prema svom mjestu boravka.

Dobrinja je čudo jedno, i dan-danas je ljudi vole. Ko je tamo došao kaže: „S Vratinka sam rodom, poginuo bih za Vratink. Al’ odem gore jednom-dvaput godišnje, meni dovoljno.“

Sjećanje na olimpijadu je kod mene sjećanje na unutarnja, nevidljiva zbivanja. Ono što je simpatično – „Volimo Jureka više od bureka“, imam slike u očima kad zastavom maše pokojni Uglješa Uzelac, bio je gradonačelnik, kasnije naš ambasador u Sloveniji, jedan dobar Sarajlija, pravi, ljudina, pokoj mu duši.

Pamtim te slike, on je bio gorostasno, čvrsto građen, kad maše tom zastavom. Imao sam to uzbuđenje i sentimente koji su normalni, ali su mi kasnija zbivanja u vezi sa olimpijadom važnija, sudbina tog prostora, Dobrinje.

Pa onda se tu mora pomenuti olimpijada kao nešto što je prekretničko, ali je to išlo i odranije – da je recimo Bosna dala velike slikare, operske pjevače, šahovski klub Bosna je deset godina bio prvak Evrope, potom košarkaši, prvaci, ne može im niko ništa, Delibašić i njegova Bosna prvak Evrope, prvak Jugoslavije, moglo bi se nabrajati mnogo tih disciplina u kojima je Sarajevo prednjačilo dok nije došlo do pop-rok muzike gdje je u Sarajevu odjednom bilo više dobrih grupa nego u cijeloj preostaloj zemlji i onda kulminira sa onim što su filmski trijumfi, što počinje sa genijalnim Šibom Krvavcem, a kulminira sa Emirom Kusturicom.

Koliko je Hirošima ličila na sebe?
Vi u pjesmi „Ne može se živjeti u Sarajevu“ dajete dijelom odgovor na moje pređašnje pitanje uz ironičan stih “od dobra boli glava“. Ipak, može li se danas živjeti u Sarajevu?

“Nije ta pjesma karakteristična za moje pjesničko djelo, ali nas stvarno boli kada nam sa bilo koje strane dolazi prigovor, prijekor: „Sarajevo nije ni nalik onome Sarajevu“, „Šta je od onoga Sarajeva ostalo“, to čak govore Bošnjaci, koji su otišli u Njemačku, sklonili se.

„Ja kao rođeni Sarajlija“, kaže, „mogu sad sat vremena hodati po Sarajevu da se ni sa kim ne pozdravim“. Ja sam postavljao novinaru kontrapitanje – koliko je Hirošima ličila na sebe nakon 6. avgusta kad je bombardovana? Kolko je ličila na sebe?

Nikako. I to što se danas u Sarajevu pojavljuje, a o tome svjedoče mnogi koji dođu – budu, pa se vrate – da je ostalo tog metafizičkog sadržaja, ja ga ne bih zvao multietnički, nego metafizički, multikulturalni nerv, duh njegov, to je ostalo.

A tri i po godine opsade, pa tu nije osto kamen na kamenu, tu se raspadali brakovi najvoljeniji, tu su odlazili najdraži jedni od drugih jer bježiš iz pakla.

A pakao su činili zna se ko – četiri stotine teških artiljerijskih oruđa je bilo u dva prstena oko Sarajeva. I mi smo sami sebe kao uvjeravali, mi koji smo preživjeli, da smo ostali zdravi.

Niko zdrav nije osto, niko. Evo 30 godina je prošlo, možda i više, ko je opsadu preživio taj ost’o u tom vremenu, mentalno je nemoguće od toga se osloboditi. Pa imamo i to kada su nam počeli, uglavnom su to seronje sa fakulteta, govoriti kako se moramo osloboditi narativa žrtve. Pa to je bezobrazno.

Kako je mogu obješenom kazati da se oslobodi narativa obješenog? Koji ja to narativ mogu imati drugi? Mora se kazati prvo – kakvo god danas jeste Sarajevo, ono je posljedica. Ono nije uzrok ni onome tamo ni onome ovamo, nego je posljedica. Pa kad podvučemo crtu čega je posljedica, kakvo je bilo i šta je prošlo, bogami, ja mu se klanjam kao da sam ne znam pred kakvom svjetinjom.

Ljudi ne znaju istoriju, ne znaju povijesne detalje. Šokantno je da su u Engleskoj organizovano, po nalogu države, ubijali kućne pse koji su imali njemačka imena. Jer to je stanje prostora pod opsadom. Na taj način mora nas boljeti kad se pita – a što vam je ovo?

Ja sam se kao alkoholičar, jedan od najboljih u Sarajevu, bio sam strašan, jedared sporio sa Bakirom Izetbegovićem zbog prohibicijskih postupaka u Sarajevu. Nema alkohola u Parkuši, nema alkohola u Klubu novinara, uh, kolko je to meni bilo krivo.

Već sam ja prestao piti, ali takvi postupci koji liče na prohibiciju nisu mili nijednom Sarajliji, to je naš problem, mi se s njime tučemo, nismo mi to ni referendumom zahtjevali, ni ovako ni onako.

Bakir mi je govorio – to je zvučalo u skladu sa razumom, kad oni iznajmljuju, to je sad privatizacija prostora, zakup, podzakup, pa kaže, ko je uzo pod zakup taj i taj prostor kafanski, ako je čovjek koji je vjernik, njemu je haram, pa ja kažem – takvom se onda taj prostor ne izdaje, ti si vlasnik tendera i napišeš da je on dužan pružati usluge, ne može se dat takvome i takvome.

Dakle, takvi pokušaji postoje, ali se mora znati da su ekscesni, ne daj bože da ikad prevlada išta od toga.

Nevjerovatno je to koliko oblika i načina stradavanja ide u kontinuitetu na taj žalosni narod. Ja sam Bošnjak. To znači mogu biti sekularni Bošnjak, mogu biti ateista, agnostik, mogu biti musliman vjernik. Nekad su i ovi drugi pravoslavci i katolici imenovani Bošnjacima.

Taj proces nacionalizacije je išao krajem 19. i početkom 20. stoljeća, to da su bosanski pravoslavci pretvarani u Srbe, a bosanski katolici u Hrvate. Izvorno to nije tako stajalo.

No danas je tako kako je. Pravde nema, možda je i gore u Srbiji, neki dan je bila neka emisija, pa u onom malom gradu ubijeno dijete, niko ne mari, vrišti majka, kao da država ne postoji, nikakva država.

Da li je Bosna bila Jugoslavija u malom?

“Mi ne prihvatamo taj izraz i to ću vam obrazložiti. Prvo da se dogovorimo o formulacijama. Zašto mi ne prihvatamo da je Bosna bila Jugoslavija u malom?

Prije bismo mi kazali da je Jugoslavija bila Bosna u malo većem izdanju. Zašto? Zato što je Bosna prirodna tvorevina nastala tako davno da se vrijeme njenog nastanka i ne pamti.

I ja sam svojim očima čitao latinske autore. Zapravo naše koji citiraju latinske izvore, gdje se nabrajaju banovi unatrag od Kulina pa tamo sve negdje do 7. stoljeća. A Latini kažu: „Zemljica Bosna nastala per voluntatem dei“.

Ne zna temporalno odredit nego kaže „po božijoj volji“.

Po božijoj volji nastala zemlja Bosna, po božijoj volji će i nestati, ja mislim da se to upravo događa. A Jugoslavija je ipak bila stvar političkoga dogovora najumnijih ljudi ovih prostora i onoga vremena.

To mene često citiraju – da su je napravili najbolji, a uništili najgori. Dakle, najbolji izdanci našeg naroda su nju stvorili. A uništili su je sve sami banditi, lopuže, kriminalci, smećari.

Kad bi se sad njihova imena izgovarala a da se prisećamo imena onih koji su sastavljali Jugoslaviju i prvu i drugu, to je nebo i zemlja.

Nađite mi jednog Koču Popovića sad u bilo kojem rukovodstvu ovdašnjih političkih partija. I ne samo njega, svaki sekretar partije u najmanjoj uličici bio je pametniji od današnjeg doktora nauka”, rekao je Abdulah Sidran.

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE
Preuzmite mobilnu aplikaciju 072info za Android: KLIKNI OVDJE
Preuzmite mobilnu aplikaciju 072info za iOS: KLIKNI OVDJE