Abdulah Sidran o Aliji Izetbegoviću: Radio je sa mojom majkom, pa sam ga zvao “čika Alija”, a on mene “Behkin mali”

Književnik Abdulah Sidran u drugom nastavku intervjua za beogradski “Nedeljnik” govorio je o brojnim temama, pored ostalog je odgovarao na novinarsko pitanje o njegovom odnosu sa Alijom Izetbegovićem i da li je tačno da je bivšeg predsjednika Predsjedništva BiH zvao “Čika Alija”.

– Moja majka Behija je knjigovođa u građevinskom preduzeću “Put”. Jedan od pravnika u toj firmi je bio Alija Izetbegović. Kad sam kao gimnazijalac dolazio kod mame, blizu mi je bila gimnazija pa preko velikog odmora dođem da zatražim koji dinar, sretao bih ga, pozdravljao: dobar dan, čika Alija. Za njega sam ja bio “Behkin mali”. Jedan specifičan odnos. Nisam ga kasnije zvao čika Alija.

Naš se odnos razvio kada sam ja kao član Udruženja književnika BiH napravio skandal. Predsjednik tog Udruženja Husein Tahmišćić rekao je: “A što se nas tiče, neka im daju po sto godina robije”, govoreći o onoj grupi Alije Izetbegovića. A u toj grupi su bila dva književnika, članovi naših udruženja. I onda se moj skandal sastojao u tome što sam preko Slobodana Nikolića, sekretara Suda bio momak, pa muž pjesnikinje Aleksandre Majhrovske, sve raje iz “Sloge,  isposlovao propusnicu da mogu ulaziti u sudnicu, pratiti suđenje. Tu su dolazili samo klaperi, oni koji rade za Udbu. A kad su me optuženici vidjeli bio im to šok. Radostan šok. Tako sam zaslužio njihovo poštovanje. Mi smo u to vrijeme smatrali da ni u Šešeljevom slučaju ne postoji krimen veći od verbalnog delikta. Radilo se o neobjavljenom tekstu, napisanom za neku anketu u listu “Borba”. Tu realnog krimena nije bilo, tek kasnije će on zaraditi svoju robiju. 

“Naravno da sam stao u odbranu domovine BiH”

Sidran je govorio i o svom ratnom angažmanu i saradnji sa Alijom Izetbegovićem.

– Naravno, ja sam već od prvih dana i minuta, kada je bilo očigledno da Jugoslavija više ne postoji glasno i jasno pokazao svoju lojalnost svojoj domovini koje se zove Bosna i Hercegovina, nad kojom se vrši užasna agresija. Smatrao sam da me moja “poznatost” obavezuje da djelujem kako god umijem u odbrani domovine. 

Tako da je moja saradnja sa rukovodstvom i izvjesna bliskost sa predsjednikom Predsjedništva države Alijom Izetbegovićem bila nešto apsolutno normalno. Sramio bih se da sam zbog ideoloških ili svjetonazorskih razlika među nama eskivirao djelovanje na strani napadnute domovine, ili se “pravio lud” na način nekih grupacija oko “nezavisnih intetelektualaca”. Od čega ću biti “nezavisan” u decembru 1992., u Sarajevu, na koje se dnevno sruči 300 smrtonosnih projektila?

Dejtonsko Sarajevo je Miloševićev trijumf

Poznati pisac je kazao kako se suprotstavio tvrdnji koju je Izetbegović iznio u svojim sjećanjima, prema kojoj je “naša velika pobjeda što je u Dejtonu dobijeno Sarajevo.”

– Ja sam mu rekao da je to bila jedna briljantna Miloševićeva ratna varka. Apsolutna pobjeda. Milošević je time betonirao etničko čišćenje Sarajeva. Nakon što su piloti JNA marta/aprila/maja 1992., iz Sarajeva izvukli preko 40.000 Srba, pod prisilom SDS-a je nakon Dejtona izašlo još 120.000 ljudi. Tim ljudima Milošević je popunio genocidirane gradove u Podrinju. Prazne ih ne bi mogao zadržati u etnički čistom entitetu RS. Istim načinom i metodom je promijenio etničku sliku Vojvodine. Alija moje kritike nije usvojio, ali ih je u knjigu stavio kao fusnote, što je bila veoma korektna gesta.

Avaz