Ovo je Lamija čiji je Kur’an nakon poplava pronađen netaknut i suh

Priroda ponekad pokaže svoju surovu snagu, a ono što ostaje iza takvih događaja često su nevjerovatne priče o preživljavanju i čudima. Jedna takva potresna priča dolazi iz Donje Jablanice, gdje je Stočanka Lamija Haračić Maslo doživjela iskustvo koje je ostavilo dubok trag na sve koji su ga čuli.

Dok su razgovarali, Lamija i autor ovog teksta, Nermin Bise, plakali su zajedno. Razgovor je bio ispunjen emocijama, a u središtu svega nalazio se Lamijin Kur’an – onaj o kojem su pisali mnogi portali jer je ostao netaknut u nesreći koja je zadesila ovu porodicu. Kur’an, koji nije oštećen, niti mu nedostaje ijedna stranica, bio je s njom od dana kada je, kao djevojačko ruho, nakon šerijatskog vjenčanja u Stocu, došao u Donju Jablanicu, u dom porodice Maslo.

Lamijina priča o stravičnim trenucima koji su uslijedili nakon naleta bujice preplavljena je emocijama i duhovnim elementima. Ona je bila suočena s naizgled sigurnom smrću, ali je uspjela preživjeti zahvaljujući svojoj vjeri i svjetlosti koja ju je vodila ka spasenju.

„Našla sam se u vodi odmah nakon tog naleta bujice i ogromnih kamenih gromada,“ prisjeća se Lamija. „Nisam uspjela da odreagujem ni mahinalno već sam samo izgovorila riječi kelime i šehadeta. Pomislila sam: ‘Ovo je Sudnji dan i to je to, postajem šehid!’“

Kako voda nosi njeno tijelo, Lamija osjeća kako je voda na neki način štiti od smrtonosnih kamenih gromada koje su se kotrljale unaokolo. No, ono što je zaista nevjerovatno u ovoj priči je pojava bijele svjetlosti, koja se činila poput četiri lampe, signalizirajući joj da se uputi prema njima.

„Vidjela sam neku bijelu svjetlost, kao četiri lampe koje su mi signalizirale da se uputim prema njima,“ priča Lamija. Bez ikakvih ljudskih glasova u pozadini, samo uz zvuke bujice i kamenja, svjetlost je bila jedini znak koji ju je usmjeravao prema spasenju

Dok se približavala pruzi, svjetlost koja ju je vodila iznenada je nestala, ali to je bio znak da je opasnost prošla. Prvi glasovi koje je čula nakon toga bili su komšije, čije kuće nisu bile na putanji strahovite bujice.

U ovim zastrašujućim trenucima, Lamija je bila sama s Bogom, prepuštena Njegovoj volji i zaštiti. Njena priča o preživljavanju je svjedočanstvo o snazi vjere i čudima koja mogu proizaći iz najstrašnijih trenutaka života.

Ova priča, ispunjena bolom, vjerom i nadom, ostaje kao svjetionik snage i izdržljivosti. Kroz Lamijino iskustvo možemo svjedočiti moći vjere, čak i u najtežim trenucima života.