Dječak iz Zenice koji nas uči kako koristiti svoje potencijale: Priča o Ismailu i ljubavi na prvi pogled

Rastužit će vas činjenica da dijete nema gornje ekstremitete, da je takav od rođenja, da se krio od svojih vršnjaka i da je, čim je postao svjestan sebe, mamu Elminu pitao hoće li i on imati ruke poput njenih. Nije znala šta da mu odgovori… Ali, kad ga upoznate i kad vas dočeka njegov veseli osmijeh, oči pune života i energija kojom opčini sve oko sebe, Ismailov nedostatak nećete više primijetiti. Dječak je to koji može sve!

 

Priča o petogodišnjem dječaku iz Zenice, malom Ismailu Zulfiću, rođenom bez obje ruke, ona je koja će vas natjerati na suze i smijeh u isto vrijeme. Rastužit će vas činjenica da da dijete nema gornje ekstremitete, da je takav od rođenja, da se zbog toga krio od svojih vršnjaka i da je, čim je postao svjestan sebe, mamu Elminu pitao hoće li i on imati ruke poput njenih. Nije znala šta da mu odgovori… Ali, kad ga upoznate i kad vas dočeka njegov veseli osmijeh, oči pune života i energija kojom opčini sve oko sebe, Ismailov nedostatak nećete više primijetiti. Dječak je to koji može sve! Baš tako smo ga željeli predstaviti i u našoj priči, kao malog heroja koji, uz podršku svojih roditelja, male sestre i dobrih ljudi, može uraditi sve što poželi. Jer, to je istina.

Inspirirao nas je Nick Vujičić, Australijanac rođen bez gornjih i donjih ekstremiteta. Priča o Nicku obišla je čitav svijet. Uprkos tome što nema ni ruke ni noge, Nick se bavi svim sportovima, on pliva, surfa, vozi skateboard. Piše knjige i inspirira osobe s invaliditetom širom svijeta. Željeli smo skrenuti pažnju na osobe s invaliditetom, utjecati na razvoj svijesti o tome da im trebamo pomoći i izaći im ususret. Da ih ne trebamo ignorirati i skrivati poglede, nego ih prihvatiti takve kakvi jesu. Da na mjestima gdje ekstremiteti nedostaju, vidimo snažne, pobjedničke ruke…

Borba s predrasudama

Upravo tu počinje naša druga priča. Ona o treneru Amelu Kapi iz Sarajeva i njegovoj djevojci koja je vidjela Ismailovu sliku u novinama i odlučila kontaktirati njegove roditelje. Pitala ih je žele li Ismaila dovoditi na treninge na Olimpijski bazen u Sarajevu, jer je Amel upravo osnovao plivački klub za osobe s invaliditetom. Naravno da su pristali… Ismail je tako postao njegov prvi član. Mi smo se s njima našli na njegovom četvrtom treningu (roditelji ga svake sedmice dovoze iz Zenice u Sarajevo) i jedva da smo ga mogli stići fotografirati, jer gotovo nikako nije želio izaći iz vode.

U međuvremenu smo razgovorali s Ismailovim roditeljima, mamom Elminom i tatom Ismetom. U braku su već devet godina, a osim Ismaila imaju i trogodišnju kćerkicu Hanu. I ona dolazi na plivanje zajedno s bratom, ali zasad se drži plićaka.

Ismail je Elminino i Ismetovo prvo dijete. Mama je odgovorno dolazila na ginekološke preglede, ali niko od ljekara nije joj rekao da plod ima anomalije… Tužnu činjenicu saznala je nakon što je svog sina donijela na svijet.
– Otišla sam na pregled čim sam posumnjala da sam u drugom stanju. Rekli su mi da je trudnoća uredna, ali da nastavim redovno dolaziti na preglede. Kad sam otišla drugi put, mislim da sam bila u četvrtom mjesecu, ljekar u poliklinici mi je rekao da je plodna voda smanjena i da odmah idem u Zeničku bolnicu. Otišla sam, snimili su ultrazvuk i zaključili da plodna voda jeste smanjena, ali da to nije toliko strašno kao što su mi prvobitno rekli. Ništa nije bilo urgentno.

Savjetovali su da nastavim preglede. Sigurnosti radi, otišla sam i privatnom ginekologu, koji je isto zaključio da plodna voda jeste smanjena, ali da nije toliko strašno. Objasnio mi je da se plodna voda gubi, ali i da se nadoknađuje. Došla sam i u Sarajevo na pregled kod jednog ginekologa i on mi je rekao da je trudnoća uredna, da je plodna voda normalna i da ne prekidam s pregledima. Niko od njih nije spominjao da bi beba mogla imati neku anomaliju. Sve sam saznala tek na porodu – priča Elmina i dodaje da je porođaj tekao uredno.

Izvor: Azramag.ba