Ne živi se da bi se radilo: Pet zemalja s najboljom ravnotežom između posla i života

Svakom ko razmišlja o selidbi u inostranstvo važno je da zna kakva je tamo ravnoteža između posla i života, što se često doživljava kao ključ za sve – od zdravog životnog stila do psihološkog blagostanja.

I da bismo otkrili gdje postoji najbolja harmonija, proučili smo Globalni indeks ravnoteže posao-život za 2023. godinu, kompanije Remote.

On podrazumijeva niz životnih aspekata, poput plaćenog godišnjeg odmora, minimalnog procenta plaćenog bolovanja i količine plaćenog porodiljskog odsustva.

Proučili smo i podatke o ravnoteži posao-život međunarodne Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), koja analizira koliko sati zaposleni rade, a koliko vremena posvećuju slobodnom vremenu i ličnoj njezi.

Predstavljamo vam pet najbolje kotiranih zemalja.

Novi Zeland

Novi Zeland vodi na listi Remotea sa 26 plaćenih nedjelja porodiljskog odsustva, relativno visokom minimalnom platom, 32 dana godišnjeg odmora i minimalnih 80 posto plaćenog bolovanja.

Velington, glavni grad Novog Zelanda. AP

Međutim, više od bilo koje konkretne politike, posao tamo opuštenijim čini sveukupna kultura, kaže Erin Peri, Kanađanka koja živi na Novom Zelandu i radi u marketingu.

– Kanađani prema poslu imaju odnos “sve ili ništa”. Nisam znala kako ću to preživjeti – kaže ona.

Kad je 2015. posjetila Novi Zeland, izgledalo je da ta zemlja nudi drugačiji pristup, koji je uglavnom ispunio njena očekivanja kada se tamo i preselila.

Naravno, Novi Zeland nije savršen.

Podaci OECD-a pokazuju da više od 50 sati sedmično radi 14 posto zaposlenih, što je za četiri posto više od prosjeka.

Provode 14,9 sati dnevno na ličnu njegu (kao što su ishrana i spavanje) i slobodno vreme (u šta spada i vrijeme provedeno sa porodicom i prijateljima, hobiji i gledanje televizije), što je također nešto manje od OECD-ovog prosjeka.

Peri ističe da neke od pomoći koje nude druge bogate zemlje, kao što je osiguranje radnika u slučaju nezaposlenosti, Novi Zeland ne obezbjeđuje, dok su troškovi vrtića veoma visoki i da stalno rastu.

Također, opušteni stav Novog Zelanda prema poslu može da ima i svojih mana.

– Ako želite nešto da završite i hitno vam je, žalim slučaj. Decembar možete odmah da otpišete, tad se ništa ne dešava. Ljudi ne odgovaraju na mejlove – kaže Peri.

Ipak, kaže Peri, kulturološki pristup Novog Zeland prema ravnoteži između posla i života teško je nadmašiti.

– Glavni prioriteti ljudi su njihova porodica, blagostanje, rekreacija i putovanja. Oni zaista vrijeme shvataju kao nešto veoma dragocijeno i vjeruju da je posao sredstvo kojim se postiže cilj, ne sve u životu – kaže ona.

Španija

Španija je druga na Remoteovom indeksu, prije svega zbog povlastica poput 26 dana plaćenog godišnjeg odmora.

Prema podacima OECD-a, radnici u Španiji više sati u danu posvećuju slobodnom vremenu i ličnoj njezi nego bilo koja druga zemlja osim Italije i Francuske.

Madrid, glavni grad Španije. AP

Samo 2,5 posto njih ima duže radno vreme.

To ne iznenađuje Izabel Kliger, autoricu putopisa koja je živjela u Švedskoj, Velikoj Britaniji, Irskoj i – od 2010. godine – u Barseloni.

– U Velikoj Britaniji i Irskoj izuzetno veliki broj ljudi sve vrijeme je na poslu, a kad ne rade, druže se sa kolegama – navela je.

Ne i u Španiji.

– Kad ovdje upoznate ljude, neće vas odmah pitati čime se bavite. I ne razgovaraju o poslu van posla – objašnjava ona.

– Možda će vam, ako se nađete s nekim ko je odmah došao sa posla, reći: “Imala sam najgori dan.” A onda, u roku od 10 minuta, pričat ćete o nečem sasvim drugom – navela je.

Ipak, ona kaže da je uobičajeno čuti Špance koji kažu da mnogo rade, dijelom i zbog promjene radnog vremena.

Ranije je tradicionalni radni dan trajao od 8:30 do 13:30 sati, sa jednosatnom ili dvosatnom sijestom, a zatim se završavao oko 19 ili 20 sati.

Ali sijeste je posljednjih godina sve manje.

Neki tako radnici više nisu odlazili na podnevnu pauzu, ali su i dalje ostajali na poslu do kasno.

Da bi se izborio sa tom promjenom, tadašnji španski premijer je 2016. izjavio da želi da se radni dani završavaju u 18 sati.

Uprkos tome, skorašnji podaci Evropske unije (EU) ukazuju da Španci, u prosjeku, rade 37,8 sati sedmično – samo oko 20 minuta više od evropskog prosjeka.

Za kompanije koje još praktikuju duge pauze za ručak, petkom tokom ljeta postoji i tradicija jornada intensiva kad umjesto pauze radnici u 15 sati odlaze kućama.

Kliger smatra da španska kultura ima pravilno postavljene prioritete.

– Ne živite da biste radili. Radite da biste živjeli – kaže ona.

Danska

Malo ljudi bolje razumije prednosti danske ravnoteže između posla i života od Helen Rasel, autorke knjige “Godina danskog življenja”, koja u Danskoj živi više od decenije.

Kopenhagen, glavni grad Danske. Instagram

– Radila sam 12 godina kao novinarka u Londonu. Uvijek je bilo puna posla i uz saobraćajnu gužvu često je u toj ravnoteži posla i života ostajalo vrlo malo – života. Mislila sam da je to normalno, a onda smo se preselili ovamo – kaže ona.

Primjetila je, kako kaže, koliko je u Danskoj stroga granica između „posla” i „života”.

– Radni dan počinje u osam sati. Ljudi obično gase kompjutere u 16 sati – kaže ona.

Djecu tada obično treba pokupiti iz vrtića i svi – čak i oni koji nemaju djecu – tada završavaju radni dan.

– Postoji zaista sveto porodično vrijeme svakoga dana od, recimo, 16 do 19 sati, kada je porodica na okupu. Možda odgovorite na nekoliko mejlova kad su djeca već u krevetu, ali ste inače završili za taj dan – navodi Rasel.

Dodala je da to znači da je i ljudima bez djece omogućeno da izdvoje slobodno vrijeme i hobije za sebe…

– Savršeno je prihvatljivo da zapišete u planer: “Moram da idem u teretanu”, ili “Imam termin u klubu za badminton”.”

Danski naglasak na ravnoteži posla i života primjećen je i na rang listi OECD-a i Remotea.

Samo jedan posto zaposlenih Danaca radi više od 50 sati sedmično, mnogo manje od drugih zemalja kao što je Italija (tri posto) ili prosjeka OECD-a (deset posto).

U isto vrijeme, oni 15,7 sati dnevno posvećuju ličnom i slobodnom vremenu, više od OECD-ovog prosjeka.

A podržava se i fleksibilni rad.

Štaviše, program zemlje zvani Fleksdžobs, u kom radnici mogu da traže drugačije radno vrijeme, obrasce ili fizički manje zahtjevne zadatke, pokrenut je 1998. godine.

Danska također nudi 36 dana plaćenog godišnjeg odmora, što je pri vrhu bogatih zemalja, a radnici moraju da budu plaćeni 100 posto plate tokom bolovanja.

Francuska

Prema podacima OECD-a, ljudi u Francuskoj imaju 16,2 sata dnevno za lično i slobodno vrijeme, od čega bolji prosjek ima samo još Italija.

Na Remoteovoj listi ravnoteže između posla i života, Francuska se našla na trećem mjestu sa jednom od najviših brojki dana plaćenog godišnjeg odmora (36).

Pariz, glavni grad Francuske. Instagram

I zaista, čak i u tako prometnom gradu kao što je Pariz, kaže Sara Mičo, kanadska preduzetnica i frilenserka koja se 2021. preselila u glavni grad Francuske, mještani na prvo mjesto stavljaju vrijeme kad ne rade.

– Francuska kultura promoviše osjećaj opuštanja i odmora – kaže ona.

Kultura kafića je jedan primjer, uobičajeno je vidjeti ljude kako sjede i opuštaju se napolju u bilo koje doba dana, kaže ona, naročito kad je lijepo vrijeme – i ne samo s prijateljima i kolegama, već i da slobodno vrijeme provode sami.

Naravno, to i dalje zavisi od vaše profesije i uloge, kaže ona.

Mičo je imala stručnu praksu u modnoj industriji gdje se radilo od 10 do 19 sati, a i mnogi drugi ljudi su putovali kući u to vrijeme.

Štaviše, osam posto zaposlenih u Francuskoj radi više od 50 sati sedmično, što je manje od prosjeka OECD-a od deset posto, ali je i dalje više od mnogih drugih visokokotiranih zemalja.

Međutim, generalno gledano, njihov odnos favorizuje ravnotežu, kaže Mičo, sa naglaskom na kulturi, a prioritet koji francuska država stavlja na finansiranje umjetnosti i kulture i te kako se osjeća.

– To također pomaže da uspostavite ravnotežu sa napornim poslovnim životom. U metrou možete da vidite najave za sajmove ili se reklamiraju razne manifestacije. Više se osjećate kao da postoji život i mimo vašeg posla – kaže ona.

Italija

Popularna italijanska uzrečica il dolce far niente (slatko li je ne raditi ništa) nije samo fraza – kao što sam i sama iskusila dok sam živjela u Rimu.

– Mislim da su Italijani izmislili koncept ravnoteže između posla i života – slaže se Andres Uribe-Orosko, advokat koji sada radi u Rimu nakon što je živio u Kolumbiji i SAD.

Rim, glavni grad Italije. AP

„Ljudi prosto ne trčkaraju okolo kao muhe bez glave radi ‘posla, posla, posla’.”

Podaci OECD-a to i potkrepljuju.

Zaposleni sa punim radnim vremenom provode 69 posto dana – 16,5 sati – na ličnu njegu i slobodno vrijeme.

To je 1,5 sati više od prosjeka OECD-a, što je čini zemljom OECD-a sa najviše slobodnog vremena.

Za to vrijeme, dok deset posto zaposlenih u zemljama OECD-a radi veoma duge sate (više od 50 sati sedmično), u Italiji je to svega tri posto.

– Ljudi misle da Italijani ništa ne rade. Ne – Italijani mnogo rade. Oni su samo produktivni – kaže Uribe-Orosko.

– Urade ono što moraju i urade to veoma brzo da bi poslije mogli da uživaju u dugim pauzama za kafu.

Naravno, postoje i negativne strane svega ovoga.

Italija, naprimjer, ima veću stopu nezaposlenosti i niži prosjek plata od mnogih drugih zemalja članica OECD-a.

Takođe, na 22. je mjestu Remoteove liste ravnoteže između posla i života, jer njegova lista uzima u obzir i aspekte kao što su indeks ukupne sreće i inkluzivnosti LGBT zajednice.

Odsustvo takozvane „hasl” kulture može da utiče i na svakodnevnu efikasnost.

– Dok sam živjela u Italiji, morala bih da otpišem najmanje sat vremena na odlazak u poštu, dok bi bilo kakva druga vrsta birokratije, kao što je produžavanje dozvole naprimjer, lako mogla da potraje i po pola dana.

Dobra strana?

Umjesto da to doživljavam kao „izgubljeno” vrijeme, počela sam na to da gledam kao na slobodno vrijeme, vodeći računa da uvijek uz sebe imam dobru knjigu.

Na taj način sam i sama, u najneočekivanijim situacijama, otkrila il dolce far niente.

Avaz