“Svesrpski sabor” koji to nije: Pa nije valjda da nema Srba van Srbije i RS-a

U Beogradu, 8. juna, održava se pompezno najavljivani “svesrpski sabor”. Da, taj grandiozni događaj na kojem će se okupiti svi Srbi iz svih krajeva svijeta, svi oni sa istim krvnim zrncima i istim srpskim genima, ili barem tako bi to rekli organizatori – predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.

Ali, kada malo bolje zagrebemo ispod površine, postavlja se pitanje – koliko je zaista ovaj sabor “svesrpski”?

Prvo što upada u oči je nedostatak Srba iz Federacije Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, kao i drugih država bivše Jugoslavije. Dakle, svi oni Srbi koji su, kroz historiju, svoje korijene pustili van granica Srbije i onoga što bi Vučić i Dodik voljeli da je Srbija, očigledno nisu dovoljno “svesrpski” da bi bili pozvani. Kako to? Zar svi Srbi ne bi trebali biti dio ovog velikog skupa?

Srbi iz opozicije

Dalje, tu je i politička dimenzija. Srbi iz opozicije, bilo one u Srbiji, bilo one u Republici Srpskoj, nisu poželjni gosti. A zašto bi i bili? Njihovo prisustvo moglo bi narušiti pažljivo kreiranu sliku “jedinstva i podrške” koja je neophodna za ove lidere. Ako neko ima različito mišljenje, bolje je da ostane kod kuće, zar ne?

Dakle, kada bolje razmislimo, jasno je da je ovaj “svesrpski sabor” zapravo sabor “podobnih Srba”. To su oni koji se slažu sa politikom Vučića i Dodika, oni koji ne postavljaju nezgodna pitanja i oni koji su spremni da plješću kad im se kaže. Ostali? Pa, za njih očigledno nema mjesta u ovoj priči.

Kako smo uopće došli do ovakvog stanja? Kako su ovi lideri, koji bi trebali raditi na ujedinjenju svog naroda i pomirenju zbog grijehova iz prošlosti, uspjeli da stvore događaj koji je sve samo ne inkluzivan? Odgovor je, naravno, politika. Politika koja se vodi radi opstanka na vlasti, politika koja je spremna da žrtvuje sve zarad vlastitih interesa.

Vučić i Dodik su majstori manipulacije. Njihova retorika je često zasnovana na podizanju tenzija, kreiranju neprijatelja i neprekidnom ponavljanju narativa o ugroženosti Srba. U takvom okruženju, nema mjesta za različitost mišljenja ili kritičko preispitivanje. Svako ko se ne uklapa u njihovu viziju automatski postaje neprijatelj, ili u najmanju ruku, nepoželjan gost.

Njihov glas se ne uklapa

A šta je sa običnim ljudima? Šta je sa onim Srbima koji žive izvan granica Srbije i van fiktivnih i administrativnih linija RS-a? Zar oni nemaju pravo da budu dio ovog “svesrpskog” sabora? Naravno da imaju, kada bi taj sabor bio ono za šta ga Vučić i Dodik predstavljaju, ali njihov glas se ne uklapa u narativ koji Vučić i Dodik žele da plasiraju. Njihove priče, njihove borbe i njihovi problemi nisu dio ove političke igre, i zato su ignorisani.

Jednako je tužna situacija i sa opozicijom. U zdravoj demokratiji, različita mišljenja i kritika su neophodni za napredak. Ali, u Vučićevoj i Dodikovoj verziji stvarnosti, opozicija je samo smetnja koja se mora eliminisati. Na taj način, svi koji se ne slažu sa njihovim politikama, postaju autsajderi u vlastitoj zemlji.

Ovaj “svesrpski sabor” je savršen primjer kako se politika može koristiti za dodatno dizanje tenzija. Dok Vučić i Dodik budu govorili o jedinstvu, istina je da oni zapravo stvaraju još veće podjele, prvenstveno među Srbima. Njihov cilj nije jedinstvo, nego kontrola. Kontrola nad narativom, kontrola nad opozicijom, kontrola nad ljudima.

Ukoliko zaista žele “svesrpski sabor”, onda bi morali prihvatiti sve Srbe, bez obzira na to gdje žive ili kakva su im politička uvjerenja. Pravi svesrpski sabor bi trebao biti mjesto gdje se slušaju različita mišljenja, gdje se poštuju različite priče i gdje se svi osjećaju dobrodošlo. Nažalost, to nije ono što ćemo vidjeti 8. juna u Beogradu.

Umjesto toga, imat ćemo još jednu predstavu Vučića i Dodika, još jedan pokušaj da se prikažu kao jedini pravi lideri srpskog naroda. Ali, kao što često biva u politici, stvarnost je mnogo složenija od onoga što oni javnosti predstavljaju.

Klix.ba