Sjekira kao porodična vrijednost: Nije ljubomora, nije pomračenje, nije afekat… Zločin je, ubistvo je, patrijarhat je!

Obično prvo saznamo njegovo ime. Ponekad i šta je bio po zanimanju, gdje je radio, kakav je bio kolega, komšija, sin ili brat. Nedugo nakon što mu objelodane ime i prezime, ukucavamo ga u tražilice. Tražimo ga na Googleu ili sličnom pretraživaču, na društvenim mrežama. Dok mu ukucavamo ime, Facebook nas preduhitri pa nam sam ponudi prezime, da se ne mučimo, uz napomenu:

Popular now.

Algoritam je neumoljiv, ne zanima ga šta, koga i zašto pretražujemo, ne zanima ga jesu li korisnici nasilnici, silovatelji, brutalne ubice žena i djece, za njega su tek nule i jedinice, tek popularna pretraga u zemlji iz koje nam je IP adresa.

Otvaramo – ako smo bili dovoljno brzi pa odmah nakon crne hronike potrčali upisati ga pod search – još neugašene profile, gledamo porodične slike, tražimo i nju i djecu, pa se kad im, ako je profil otvoren, vidimo nasmijana lica iza rođendanske torte s jednocifrenom svjećicom, još više ibretimo kako je mogao i djecu, šta su mu ona kriva.

Vrtimo dalje pokušavajući preko nekog taga saznati i njeno ime. To će nam mediji otkriti tek sutra-prekosutra. Ona će postati popularna pretraga sa zakašnjenjem, i mrtva će kaskati za njim, postat će ime i prezime onda kada o njemu već saznamo sve: i šta je slušao, i šta je vozio, i gdje je ljetovao i imamo li, nedajbože, sa njim zajedničkih prijatelja.

Ugledamo li ga u kakvom mačo izdanju u teretani, na motoru, ili pak kako je objesio stomak dok u kupaćim gaćama ispija Karlovačko na plaži u Tučepima, poletit ćemo reći da mu se na čehri vidi da je neuračunljiv, patrijarhalni balkanski baja, bolesnik, hodajući ptsp.

Uporedo s našim „istraživanjem“, prekarno „istražuju“, ruju i kopaju i novinari crne hronike gotovo svih ozbiljnih i neozbiljnih medija u državi, naročito u kraju iz kojeg je.

Medijska su „istraživanja“ malo do nimalo drugačija od naših: razlika je samo u oruđu, njihova je lopata tek nešto veća, a ašov oštriji, pa pored njega, iskopaju i pojedine njene kolegice i prenesu njihove statuse s društvenih mreža.

Bila je divna i blaga, kažu. Tiha i vrijedna. Predana poslu, dobra radnica, nježna majka.

Njega od čuđenja, ne stignu opisati. Jer ne vjeruju, nikad se ne bi reklo. Jer nisu primjetili da imaju problema u vezi, braku. Jer je sve djelovalo dobro. Jer su živjeli, skromno, penzionerski. Jer je šetao s djecom, išao na roditeljske. Jer nije pio. Jer je bio u vjeri. Jer se okupao i presvukao nakon što je ubio.

Čist je otišao iz stvarnog svijeta, pa koliko još sutra, postao popularan u virtualnom.

Treći-četvrti dan nakon svirepog ubistva, vratit ćemo se svom svakodnevnom životu. Smijat ćemo se duhovitim statusima u sigurnom okruženju prijatelja koje poznajemo, udarat ćemo srcad na anegdote iz dječijih života ili slike posljednjih dana u vrtiću, pred skori polazak u školu.

Reći ćemo: Preslatka je, Tetkina duša, Ista brat, Mašala.

Gledat ćemo storije na kojima se smjenjuju porodični porteti dok u pozadini melanholični Massimov glas pjeva: Imam mali krug velikih ljudi…

Zapjevušit ćemo uz njega, tiho, dok skrolamo dalje:

Sasvim mali krug igle po vinilu…

…DOVOLJAN DA PREKINE TIŠINU…

Ne zna se ko je pjevao na televiziji ili radiju koji je do daske pojačao te noći moj tetak kada je, dok joj je u susjednoj sobi ležala stara i nepokretna majka, ubio moju tetku, pa potom sam pozvao policiju.

Bila je najmlađa tatina sestra, glasna, ona čije se prisustvo u prostoriji mora osjetiti. Voljela sam je luđe i drugačije od svih ostalih tetki i članova familije, voljela sam sve ono što nije bilo popularno da žene nose, a ona je nosila više no dobro: od kratke kose do prgavosti, tvrdoglavosti, upornosti. Često je imala promjene raspoloženja. U dobre dane, kupovala bi mi odjeću, imala je sjajan stil i oko za modni detalj. Kupila mi je prve adidaske, slala poklone iz Njemačke, kad sam joj rekla da u ratu krpimo čarape, prvim mi je konvojem stigao paket put čarapa, ne znam da sam se ikada „mekanom“ poklonu toliko obradovala. Kad sam dobila prve menstruacije, bolne do neizdrživosti, nabavljala je, kao medicinska sestra, čudnim i samo njoj znanim kanalima, neke specijalne lijekove koji su mi jedino pomagali.

U lošije dane, bila je zajedljiva, odbijala da priča, ne bi pazila šta i kome govori, povrijedila bi, ne trepčući. Donosila bi neku težinu za koju sam se uvijek pitala otkud sad ovo, gdje je ona tetka koju volim do obožavanja. Ona nemirna, ona hrabra, ona avanturistkinja, ona koja zemlju ne dotiče što će kasnije i meni znati reći u nerijetkim trenucima kada bi me s njom uspoređivali.

Ako je ona lebdjela i letjela, on je bio čvrsto na zemlji. Kao dijete, voljela sam ga iz niza razloga. Voljela sam mnoge, gotovo sve, njegove osobine.

A onda je jedne večeri ubio moju tetku, u stanu, uz pojačan televizor.

Bila sam mlada ali odbila sam da se čudim. Odbila sam da se pitam šta mu je bilo, pa nikad ne bih rekla, pa bio je tako miran i blag. Te je noći od mog tetka s imenom i prezimenom postao B.S.

Ona se zvala Dada.
Ona se zvala Amela.
Ona se zvala Halida.
Ona se zvala Nizama.

Da ih je neko spojio za isti kafanski stol, vjerovatno se u putu srele ne bi. Moja bi tetka, ako bi joj dan bio loš, gunđala, tersala. Nizama bi možda psovala, a Ameli bi to bilo previše. Halida bi možda crnjačila i pričala samo o politici.

Možda ni sa jednom od njih ne bismo pili kafu. Možda su bile blage i sjajne, vrijedne radnice, a možda su ponekad bile i neodgovorne, kasnile na dogovore, ljenčarile, prokrastinirale, svako malo otvarale bolovanje, spavale do kasno.

Možda su imale šemu. Zaljubile se, neplanski, kako obično bude. Možda su ih i ostavile, razvele se, zaljubile se sasvim planski.

Možda nisu, kao što moja tetka Dada zasigurno nije, bile svetice. Jer ne morate biti svetice da preživite vezu, da preživite brak, da vas ne ubije partner ili suprug, dok komšije ne čuju, gledajući tuđe sretne storije iz Kapadokije.

Možda se ni M.Č., R.M. i N.S. ne bi družili ni išli skupa u ribolov. Možda ih je od svega povezivalo samo to da su ubili svoje djevojke, partnerice, supruge, djecu, osobe koje su im vjerovale i koje su ih voljele.

Da su ih ubili jer su mogli i jer su htjeli. Da ih nisu ubili jer je bračna razmirica završila kobno. Da ih nisu ubili jer im se zamračilo. Jer nije ni M.Č., ni R.M., ni N.S. mrak pao na oči na radnom mjestu pred šefom idiotom, njega bi mrzili, ogovarali, radili mu iza leđa u svoja četiri zida, ali ne bi podigli ni glasa, kamoli sjekiru. Nije im mrak na oči pao u supermarketu pred kilometarskim redom dok radi samo jedna kasa. Nisu ubili šefa, nisu ubili kasirku, nisu ubili prometnog policajca što ih je ulovio radarom. Ubili su tamo gdje su naučili da mogu, da smiju, da je patrijarhat iznad slova zakona, da je to njihovo, za razliku od šefa i kasirke, da je ona njihova, da je ona njima rodila djecu, da „neće ona niđe“, kako reče jedan na istom tom patrijarhatu podignuti mladić u „viralnom hitu“ nadaleko šeranom i lajkanom.

Ha-ha-ha, kako dobar štos, nek joj je rekao, pa šta, što sve tako ozbiljno shvatate, pa ne može se čovjek više ni našaliti?!

*

Zvala se Amela i za razliku od moje tetke, imala je djecu. Dvoje, curicu i dječaka, od devet i jedva dvije godine.

Devet i dvije.

Ubio ih je sjekirom, njihov otac, dok se, navodno, položaji tijela ukazuju na to, majka grčevito borila da ih spasi.

Motiv je, kažu senzacionalistički mediji, ljubomora. Na Patrolne šape koje mlađe radije gleda umjesto da priča Skypeom s tatom iz Njemačke? Na trening na koji starije s radošću ide?

Nije suprugu i djecu, pa sebe, M.Č. ubio iz ljubomore. Nosio bi se s ljubomorom, kao što se nosio sa stresom na poslu medicinskog radnika na odjelu onkologije i sa kojekakvim izazovima u životu.

Nije ljubomora. Nije pomračenje. Nije afekat.

Porodično nasilje je. Zločin je. Ubistvo je. Patrijarhat je.

Popular now.

Popular since forever.

Izvor: Nomad.ba
Piše: Lamija Begagić