NAKON TRAGEDIJE U BIH: Uskoro nam se bliži maj – mjesec svjesnosti o mentalnom zdravlju. Kakve, pitam se?

Skoro smo svjedočili drvlje i kamenje ženi koja je “ostavila svoju djecu, kako je mogla”. Kakvo je to kamenje i drvlje teško bilo, ne jedan kamen, hiljade, ne jedna riječ, hiljade. Od svog, od tuđeg.

Danas svjedočimo težem, hiljade puta. Danas svjedočimo nepovratnom. Tišine glasne. Za nju više nema šanse.

U ime Allaha uzeti pouku, ne bacati drvlje i kamenje zašto je, kako je, mogla je…
NIJE. Šta god da je bilo, nije mogla drugačije. Da li zbog nas, vas, da li straha, srama, bola, kakve rane je imala u sebi, to zna samo Jedan. Allaha molim da joj grijehe oprosti, da je uvede Dženet! Da nas zakloni brige i bola koji ne bismo iznijele.

Iz poštovanja, šutimo.

Uzmimo pouku, naučimo da NIJE sramota imati probleme, traume, iskušenja, loš brak, loš dan, nije sramota biti loše, nije sramota razvod, nije sramota tražiti pomoć, nije sramota ništa što vrijedi tebe.

Ružo moja, ako nemaš sigurnosti u vlastitoj kući ( a to je prema svim podacima najnesigurnije mjesto za ženu. ) odi, nije sramota. Odi, prekini i tišinu, i brak. Nije sramota tvoj život.

Sramota je ubistvo, samoubistvo, sramota je količina seksualnog, ekonomskog, tjelesnog, psihičkog i drugog nasilja nad ženama od bližnjih, poroda, radnog mjesta, porodice, okoline, druge žene. Nasilja koje se trpi, jer je red, jer je majka, jer je ….. nema kraja.

Uzmimo pouke, učimo, educirajmo se, učimo da zajedno dižemo svijest i tražimo rješenja o važnim problemima. Umjesto da pričamo kako i zašto, posvetimo se onima oko nas, koji su još uvijek tu, sa istim problemima koje (ne)uspješno pakuju u celofan svakodnevnice.

Ne mora nasilje imati tragove, mnogo je više tragova koji se golim okom ne vide, ali su tu. Ne budimo njima drvlje i kamenje, budimo nada i izlaz. Odgovornost je na svakom čovjeku širiti svijest o mentalnom zdravlju, naročito muslimanima. Mentalno zdravlje je univerzalno ljudsko pravo.

Samira Hodžić Kajtazović