Hercegovac koji je sagradio šest hotela u Dubrovniku: Nisu mi dali da investiram u BiH

Ćiril Zovko je rođeni Hercegovac koji poslovni uspjeh napravio u Kanadi, a onda realizovao velike investicije u Hrvatskoj.

U Zagrebu je sagradio grandiozne objekte Importanne i Galeriju, u Dubrovniku šest luksuznih hotela s pet zvjezdica i božanstvenu vilu Elite.

U Splitu priprema gradnju hotelskog kompleksa sa sedam stotina soba, u Torontu dva velika nebodera s hotelom i pratećim sadržajima.

Kako je ispričao za Večernji list, planirao je investirati i u BiH, i to u Mostar, Sarajevo i Bihać, ali su investicije propale zbog političkih razloga.

Rođen je na koncu Drugoga svjetskog rata u zapadnoj Hercegovini. Podizati se i odrastati nije bila lagana putanja. Za uspjehe je trebala dodatna količina pameti, energije i htijenja.

– Cijeli je moj život popločan iskušenjima i teškim trenucima. Knjiga je napisana. I film bi se mogao snimiti. Uzbudljivih scena je napretek – govori Zovko.

Prvi iskorak bio je dolazak u Mostar i početak srednjoškolskog obrazovanja.

– Davnih šezdesetih godina prošloga stoljeća ostavio sam rodno Posušje, blizak i drag mi grad Mostar, odradio godinu jablaničke stipendije i pokucao na vrata Toronta, potpuno nepoznata svijeta. Dodatna nevolja bilo je skromno znanje engleskog jezika. Nije, zaista nije bilo lako…

Na kraju srednjoškolskog obrazovanja zapadnu Hercegovinu zahvatio je virus gastarbajterstva. Ljudi su ostavljali porodice i odlazili na tzv. privremeni rad u zemlje zapadne Evrope.

– Nikom nisam govorio o svome zanosu i planovima. Majci nisam želio nanijeti dodatnu bol. Odslužio sam vojni rok u Beogradu, stipendiju odradio u Jablanici i našao se u Austriji. Sa svojom djevojkom Milom položio sam prisegu vjernosti i otisnuo se na pučinu bjelosvjetske neizvjesnosti – kazao je.

Stigao je u Kanadu, na drugo govorno područje, bez osiguranog radnog mjesta i novca za golo preživljavanje.

– Kada sam u Beču dobio useljeničku vizu za daleku Kanadu, mojoj sreći nije bilo kraja. Našao sam se u velikom industrijskom središtu. Dočekao me jedan čovjek zadužen za useljenike i upitao me koliko novca imam. Kada je čuo da imam samo 50 dolara, poslao me u neki motel za beskućnike. Da sam u tom času imao barem pet stotina dolara, najvjerojatnije bih se kući vratio – navodi.

S vremenom došla je porodica. Djeca su se počela rađati i na svijet dolaziti. Nije bilo jednostavno predano raditi i studirati na jednome od najzahtjevnijih fakulteta.

– Sa suprugom Milom, odanom ženom i brižnom majkom, dobio sam i odgojio petero djece. Danas su to odrasli i redom uspješni ljudi. Nije bilo jednostavno raditi dan i noć, podizati brojnu porodicu i stvarati njihovu budućnost. Nije lako plivati virovima surovih kapitalističkih brzaca. Uza sve to posvetiti se nauci pa na silno zahtjevnom univerzitetu steći titulu magistra i na koncu dobiti najzvučniju titulu, onu doktora znanosti.

Dosegnuo je nivo najuspješnijeg kanadskog poduzetnika.

– Put do tog priznanja nije bio lagan. Upoznao sam ljude čiji poslovni korijeni vode do pradjedova. Njihov početni kapital mjerio se stotinama miliona dolara, značajnim poznanstvima i privilegijima koji, neminovno, idu ruku pod ruku. No, najveće državno priznanje s pozlatom za doprinos razvitku moje nove domovine Kanade donijelo je ozbiljan vjetar u leđa. To je kruna moje inozemne poslovne i naučne karijere – govori Zovko.

Tada dolaze devedesete godine prošloga stoljeća.

– Unatoč ratu koji je pokucao na vrata moje prve i druge domovine, ni jednog časa nisam dvojio da na ovaj i svaki drugi način moram biti na njenom braniku. Počeo sam investirati u Zagrebu i tako pozivati ostale iseljenike da mi se pridruže. Ponosan sam na neprijepornu činjenicu da je to bio prvi iseljenički poslovni pothvat – ispričao je.

Naredni poslovni iskorak bio je grad Dubrovnik i bliža lokacija na Babinu kuku.

– U ratnim okolnostima nije bilo jednostavno donijeti konačnu odluku. Na koncu odlučili su čestito hercegovačko srce i ljubav prema domovini. Obišao sam Dubrovnik, nekoliko dana prespavao i odlučio graditi i investirati u najljepšem dijelu svijeta. Ja tako mislim i tako osjećam.

Jedan do drugog, počevši od hotela Meteor do raskošne porodićne vile Elita, stekao je šest hotela, svaki s pet prestižnih zvjezdica.

– Svoje stručno znanje i poslovno umijeće prenio sam i investirao u razvitak moje domovine. Moja porodica predano radi i uspješno posluje. Moja nekadašnja druga domovina, Kanada, znala je to cijeniti – govori.

Kao uspješan Posušak i Hercegovac želio je svoj kapital i svoje bogato poslovno znanje prenijeti na prostore Bosne i Hercegovine. No, nije imao uspjeha u Mostaru, Sarajevu i Bihaću.

– U Mostaru sam želio kupiti devastirani hotel Neretva i pretvoriti ga u hotel s pet zvjezdica. Želio sam da ponovno zasja kao u dane otvaranja i dočeka cara Franje Josipa. Želio sam i njegovu okolicu i šetnicu oblikovati onako kako izgledaju središnje bečke ulice i trgovi. Nije bilo sreće. Lokalna politika zatvorila je vrata ozbiljnoj investiciji i otvaranju većega broja radnih mjesta – ispričao je Zovko.

I Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, bilo je u sferi njegovih poslovnih planova. Ni tamo nije uspio jer je, kako tvrdi, “onima koji odlučuju i brinu se o razvitku zemlje, zasmetao kapital iz susjedstva”.

U gradu Bihaću planirao je realizirati veliki poslovno-turistički kompleks. Kupio je građevinsko zemljište, pripremio projektnu dokumentaciju, platio komunalne takse, u sve investirao nekoliko miliona maraka i na koncu – odustao.

– Bihać je blizu Zagreba i s tom destinacijom nije teško komunicirati. Želio sam sagraditi velebne objekte s mnogo različitih sadržaja. Želio sam se u neku ruku odužiti mojoj rodnoj domovini. Kupio sam građevinsku parcelu, pripremio projektnu dokumentaciju i uplatio komunalne pristojbe. Platio sam nekoliko miliona maraka. Saradnju sam prekinuo u času kada su od mene, nažalost, političke osobe zatražile nešto što je s mojim poslovnim moralom nespojivo. To je bio pokop mojih investicijskih planova. Tako su se Mostar, Sarajevo i Bihać sunovratili u mojim poslovnim planovima – pojasnio je Zovko.

Trenutno radi na velikom projektu u Torontu. Planira sagraditi dva poslovna nebodera i hotel s velikim kongresnim centrom.

– U Splitu sam od tenisača Gorana Ivaniševića kupio parcelu od oko 40 hiljada kvadratnih metara, baš uz prelijepo more, između Žnjana i Duilova. Na toj lokaciji pripremam gradnju hotelskog kompleksa sa sedam stotina soba i pratećim sadržajima.