Vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić: Potreba uzajmnog opraštanja je velika

O ambijentu u kojem katolici dočekuju veliki blagdan Uskrs, blizini vjerskih praznika svih naroda u BiH, ali i potrebi da i iz tih znakova čitamo dokaz da smo i duhovno jedni drugima blizu, za „Avaz“ govori vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić. 

On pojašnjava i zašto je evropski put toliko važan za našu zemlju da ga je i lično podržao.

U kakvom ozračju vjernici katoličke vjeroispovijesti dočekuju veliki blagdan Uskrs?

– Kao i svake godine, katolički vjernici Uskrs dočekuju s velikom radošću koja je duhovne naravi i proizlazi iz sjećanja na Isusovo uskrsnuće koje je temelj na kojemu se zasniva i iz njega kao izvora proizlazi vjera u vlastito uskrsnuće i vlastiti život vječni. Tako je Uskrs Božji odgovor na čovjekovu želju i prirodnu težnju da živi zauvijek, a čovjekova vjera u uskrsnuće je izričaj te njegove duboke želje i prirodne težnje. Sveto pismo kaže da je po svom uskrsnuću Isus „prvina usnulih“. To jest, za kršćanske vjernike smrt je samo privremeno usnuće iz kojega će se opet oživjeti. Slično kao što čovjek usne kod odlaska na spavanje da bi se nakon nekog vremena opet probudio. Iz tog smrtnog usnuća Isus je prvi koji se „probudio“, uskrsnuo na novi način života u vječnosti. Što vjerujemo da će se dogoditi svim ljudima koji svojom dobrotom na ovomu svijetu očituju da su prijatelji Boga, svakoga čovjeka i svih Božjih stvorenja. U društvenom pak smislu u ovo vrijeme katolici žive na jednak način kao i drugi.

Simbolično i ove godine vjerski blagdani katolika, pravoslavaca, Jevreja i muslimana, blizu su jedni drugima, čak su se i dani posta podudarili. Možemo li i hoćemo li i u svakodnevnom životu biti bliži jedni drugima?

– U nekoj drugoj sličnoj prigodi kazao sam da je dobro što u isto vrijeme poste i mole katolici, pravoslavci, židovi i muslimani i tako se pripravljaju za blagdane svoje vjere. Tu istovremenost naših pobožnih vježba ne treba promatrati samo kao običnu činjenicu za ubilježiti u kroniku, ili samo kao simpatičnu i dragu pojavu, nego kao vjernici potrebno je pitati se što nam dragi Bog u ovo vrijeme i na ovom području želi poručiti po tom znaku istovremenih i snažnih pobožnosti? Kao vjernici trebamo čitati takve znakove. I učiti iz poruka koje nam Bog preko njih šalje. Naime, po tim vježbama nedvojbeno je da su među sobom duhovno blizu oni koji ih vrše i ako ih na ispravan način obavljaju. Tu duhovnu blizinu, koja je očita, treba prepoznati kao vrednotu i, naravno, pretočiti je u svakodnevni život kako bismo i na društvenom planu u svakodnevnoj komunikaciji bili blizu, solidarni, humani i plemeniti, darežljivi, posebice s onima koji su u potrebi. To je volja Božja! Bez tog izlaska prema drugima i pobožne vježbe ostaju svrha samih sebe i zatvorene u obred i običaj.

Ne komentirate politička dešavanja, ali ste podržali evropski put naše zemlje, što samo po sebi govori o značaju ovog pitanja. Koliko je put prema EU, a nadati se i punopravno članstvo u EU, važan za građane ove zemlje?

– Nauk je Katoličke Crkve da ne priliči da se vjerski službenici bave političkim pitanjima, ali je također nauk Crkve da je obveza javno propovijedati i zastupati načela etike i morala radi promicanja solidarnosti i bratstva, ravnopravnosti ljudi i naroda, zaštite dostojanstva i prava svih pojedinaca i kolektiviteta, javnoga dobra, društvene sloge i napretka i trudim se djelovati u skladu s načelima toga nauka. Osobito u važnim i presudnim trenucima i događajima. U tom smislu, stvarna je potreba, ali još više etički je imperativ, da se u našem društvu, upravo radi zaštite vrednota koje su spomenute, podižu pravni standardi, stvaraju društvene okolnosti, razvija demokracija, štiti sigurnost i mir te promiče dijalog i kompromis u traženju dogovora i rješenja otvorenih pitanja. A sve to u ovom trenutku upravo Europska unija radi bolje negoli itko drugi među onima koji su na vidiku. I nudi to nama. Zato je stanovište, koje sam iznio u svoje ime i u ime drugih biskupa naše Konferencije, prije svega etičke naravi.

 Ono je duboko moralno jer očekuje da se u društvu uspostavi pravednost koja je, osim što je društvena kategorija i političko pitanje, u katoličkoj teologiji jedna od četiri temeljne kreposti na čije vršenje su pozvani svi vjernici. Osim pravednosti, ostale tri su razboritost, hrabrost i umjerenost. Naime, nije dovoljno da nešto bude samo zakonito, po zakonu, već potrebno da bude i pravedno. Jer postoje i nepravedni zakoni, a još češće loši zakoni koji ostavljaju mogućnost različitim manipulacijama i nepravdama, naročito prema grupama u manjini. To su u BiH barem na neki način iskusili svi, a ponajviše Hrvati. Pravednost, sigurnost i mir posvuda su vrlo važni. To su društvena pitanja. I politička su to pitanja. Ali, ona su još više i duboko etička pitanja. I naravno da sam kao katolički biskup, također javno, na strani događaja i procesa koji promiču te etičke vrednote i kreposti. Stoga molim: Neka Gospodin blagoslovi sve koji su na strani morala, dostojanstva i prava svakoga čovjeka i naroda, slobode, mira i svega što čovjeka čini radosnim. I neka dragi Bog zaustavi svaku nakanu i ruku koja ponižava ili ugrožava bilo koga.

Kakvu poruku, u kontekstu nekog novog svijeta, ratova koje bespomoćno promatramo, želite uputiti katolicima, ali i svim građanima BiH?

– Potreba uzajamnog opraštanja je velika. Samo na takav način moguće je živjeti u miru sa sobom i uzajamno graditi pravedan mir s drugima. U takvu miru je svima moguće nešto ostvariti, dok u ratu svi nešto gube. I dok promatramo ratove, ne smijemo zaključiti da smo posvema bespomoćni jer, iako ih, nažalost, ne možemo zaustaviti, ipak svaki čovjek može dati svoj doprinos tako što će svojim dobrim primjerom pokazati kako bi trebalo biti. I vjerujem da svi plemeniti ljudi u BiH to žele i toliko mogu. Biti kao svjetionik u mraku na uzburkanom moru i svojim primjerom pokazivati gdje su opasnosti, koje treba izbjeći, i koji je pravi put što lađe ljudskih života vodi u sigurnu luku.

Avaz