Hoće li Sarajevo biti glavni grad BiH ili prijestonica fildžanistana?

Bošnjački nacionalistički krugovi politički okupljeni mahom u i oko SDA i DF-a (ali i mnogo šire od toga) posljednjih mjeseci su u otvorenom ratu za idejno preuzimanje Sarajeva. Od pravedničkog gnjeva njihove patriotske agresije u kakofoniji javnog linča strada svako suprotno mišljenje. Stradaju tu „FGR-ovci“, „Jugosloveni“, „jugobalije“, „islamofobi“, a preostali Srbi i Hrvati u Sarajevu postaju „dodikovci“, „četnici“ i „uzp-ovci“, kako oni vole pežorativno da kite svoje neistomišljenike.

Islamisti i graDžanisti

Da apsurd bude veći, mnogi od njih, mahom ovi bliže DF-u, to čine upravo u ime navodne borbe za građansku državu. No, u vizuri tog kafanskog filozofiranja, građanska BiH može da postoji isključivo prema uzusima bošnjačke moralne supremacije, temeljene na mitovima o vlastitoj historijskih žrtvi koja zaslužuje kosmičku pravdu u vidu države po svojoj mjeri, a ona je po principu jedan čovjek – jedan glas.

Taj prostor otvoren je za nebošnjake, ali samo pod uslovom da beskompromisno prihvataju taj narativ. U suprotnom se prema njima zauzima odbrambeni stav kao prema neprijateljima države. Neki među njima su nešto iskreniji i konkretniji, pa otvoreno zastupaju stav da je ta „građanska država“ samo sredstvo ka uspostavi „vladavine demokratske većine“ (čitaj: nametanja bošnjačke političke volje Srbima i Hrvatima).

Iako su s njima u interesnoj koaliciji, druga grupa među njima je vjerski puno obilježenija, pa tako i mnogo skeptičnija i prema samom konceptu građanske ideje, smatrajući da bi se primat u potpunosti trebao dati bošnjaštvu s islamskom religijom kao njegovim nosećim stubom i islamskim svijetom kao željenim kultuno-političkim ambijentom. Mada će i oni zagoravati očuvanje BiH kao države, ali iz megalomanske nacionalističke pozicije kao prostora koji bi predominanto trebao pripadati Bošnjacima, oni neće kriti stav da bi Bošnjaci, za sada, trebali da zaokruže vlastiti etnički prostor i na njemu jačaju, ističu i veličaju isključivo svoje nacionalno-vjerske simbole, uz zatiranje svih ostalih. Za razliku od onoga što je bio SDA-ovski mainstream koji je javno zagovarao zajedništvo, a u praksi provodio fildžaniju, ovi krugovi se ne libe i same ideje o zajedništvu i bosanskohercegovačkoj cjelovitosti tretirati kao zlo koje slabi bošnjačku nacionalnu poziciju.

Bosanstvo kao jugoslovenstvo

Tako će u poluzvaničnom rahmetli sedmičniku SDA čiji autori, i pored minornog javnog ugleda i utjecaja, iz nekog razloga sebe vole predstavljati kao certificirane ideologe bošnjaštva koji će određivati političke puteve i vrijednosti koji bi Bošnjaci trebali slijediti, stanoviti „mislilac“ zaključiti kako bosanstvo Bošnjake vodi, ni manje ni više, nego drito u genocid: 

– Bošnjaci nemaju namjeru eksperimentirati s bosanstvom jer ih je jedan eksperiment zvani “jugoslavenstvo” već koštao genocida. Stoga Bošnjaci ne smiju pasti u zamku “bosanstva” pro futuro, kojeg niko među srpskohrvatskim blokom ne želi – zagalamio je ovaj branitelj bošnjačkih interesa.

Drugim riječima, ako već većina Srba i Hrvata u BiH ne želi „bosanstvo“, tj. zajednički identitet građen na zajedničkoj državnoj, historijskoj i kulturnoj pripadnosti Bosni i Hercegovini, onda bi i Bošnjaci od svega trebali dići ruke.

I uistinu, posljednjih godina u javnom, političkom i kulturnom životu Sarajeva svjedočimo agresivnoj manifestaciji bošnjačkog nacionalizma i vjerskih simbola, uz galopirajuću verbalnu agresiju bošnjačkih nacionalista i nipodaštavanje svake politike i ideje koja bi išla u pravcu izgradnje zajedničkog bh. narativa i vrijednosti. 

Njihova verbalna agresija posebno brutalno se sručuje na preostale Srbe i Hrvate u intelektualnom i društvenom životu Sarajeva koji se usude podići glas protiv rastućeg bošnjačkog nacionalizma. Ne samo da se njihov patriotizam sada dovodi u pitanje (uostalom, kao da čovjek u slobodnom i otvorenom društvu ne bi smio i ne biti patriot) nego se svako njihovo propitivanje bošnjačkih manifestacija nacionalizma samo po sebi tretira kao služenje srpskom i hrvatskom nacionalizmu i velikodržavnom interesu, pa tako ljudi koji su u prelomnim historijskim trenucima nacionalnim vođama svojih naroda rekli NE u ime gradnje zajedničke bh. države, u toj nacionalističkoj krvoločnosti i paranoičnoj bezumnosti bošnjačkih verbalnih batinaša postaju „uzp-ovci“, „četnici“ i „strani agenti“. 

Drugim riječima, Srbin, Hrvat i Jevrej u njihovom Sarajevo je prihvatljiv samo dok kritikuje „svoje“ i bezuslovno podržava „naše“, s tim što Jevrej svoju lojalnost morati dokazivati i redovnim osuđivanjem zločina i politika izraelske vlade. No, svaka kritika i bošnjačkih politika i nacionalističkih ispada bit će automatsko zeleno svjetlo tim bošnjačkim nacionalno-vjerksim prvoborcima potpomognutim narandžastim graDŽanistima za lov na “državne neprijatelje” u vlastitom lebensraumu.

A to je isti onaj put etabliranja nacionalističkog jednoumlja kojim su decenijama ranije krenuli gradovi pod kontrolom srpskih i hrvatskih nacionalističkih snaga. Bošnjački bezumnici sada taj proces pokušavaju dovršiti i u bošnjačkim urbanim područjima, posljednjim mjestima na kojima je bosanskohercegovačka ideja u većoj mjeri preživjela.

Ovome procesu se, dakako, suprotstavljaju mnogi intelektualci i javne ličnosti koje djeluju u Sarajevu, no to protivljenje jedva da postoji na zvaničnoj političkoj sceni kojom dominiraju potkapacitirani populisti u vječnoj potrazi za glasovima i vječitom izbjegavanju bilo kakvog zamjeranja, posebno ako su grupe kojima bi se mogli zamjeriti toliko agresivne.

„A šta Srbi i Hrvati rade“

I sami pokušaji da ukažete na ove opasne tendencije unutar Sarajeva, naići će često na argument tipa „a što se uporno mi Bošnjaci moramo dokazivati, a šta rade u Banjoj Luci i zapadnom Mostaru“. Problem je što mnogi Bošnjaci ne shvataju da argument “a što bi mi u Sarajevu… nešto… A što ne pitaš šta u Banjaluci i zapadnom Mostaru rade”, znači zagovaranje konačne podjele zemlje. Ako žele očuvati Bosnu i Hercegovinu kao cjelovitu državu, a Bošnjaci tvrde da hoće, onda im ono što rade srpske i hrvatske društvene elite ne može biti model. Jer srpske i hrvatske nacionalističke elite su jasno rekle da oni hoće zaokruživanje svojih etničkih područja i da ih zajedništvo ne interesuje.

Ako ćemo slijediti njihov model, to bi značilo da i Bošnjaci žele isto.

To je, da se razumijemo, legitiman politički cilj. Na Bošnjacima je teret preveliki da budu toliko bolji od svojih komšija i suspregnu svoj identitet u korist stvaranja zajedničkog, no u tom slučaju u vodu padaju sve priče o građanskoj državi, multietničkom društvu, evropskom Jeruzalemu i slično.

Ne može se pričati o multietničkom društvu dok se u praksi agresivno etablira jednoetničko. Ne se može se pričati o bosanstvu ako će se potpuna dominacija dati bošnjaštvu.

Bošnjaci mogu do kraja zaokružiti svoja etnička područja i u njima uspostaviti potpunu kulturnu, simboličku i političku dominaciju, no u tom slučaju imamo i definitivnu podjelu zemlje.

Čak i ako BiH opstane kao država, a opstat će, u praksi će ona postojati kao zemlja tri potpuno odvojena i međusobno suprotstavljena društva, u kojoj više ni na idejnom nivou neće biti pretjerano smisleno govoriti o stvaranju nekog jedinstvenog društva sa zajedničkim vrijednostima.

Sarajevo može postojati kao posljednja nada, kao klica da je neka drugačija Bosna i Hercegovina moguća, pa ta klica možda jednog dana u nekim promijenjenim okolnostima izraste u jedan prelijepi cvijet. Ali, ako uništimo i tu klicu, onda je trajno podijeljena zemlja jedina izvjesna budućnosti.

Bošnjački nacionalisti danas su odlučni ne da s njom koegzistiraju, nego da tu klicu do kraja zgaze i uspostave monopol vlastitog narativa.

Stoga, unutarbošnjačka ideološka borba mogla bi, zapravo, presudno odlučiti sudbinu i same Bosne i Hercegovine.

Avaz