Majka o ubistvu kćerke u beogradskoj školi: Drugarica je Sofiji rekla da ne izlazi iz WC-a, ali je nije čula od pucnjave

Parnični postupak protiv porodice Kecmanović i Osnovne škole “Vladislav Ribnikar”, koje je tužilo 27 članova porodice djece ubijene u toj školi i čuvara Dragana Vlahovića, nastavljen je danas, a svjedočila je majka Sofije Negić Milanka Negić, piše Telegraf.rs.

Na današnjem ročištu svjedočila su i braća i sestre četvero ubijene djece, a taj dio ročišta bio je zatvoren je za javnost.

Na jučerašnjem ročištu svjedočili su Nina i Dragan Kobiljski, Bojan i Marija Asović, Dragana i Branko Anđelković i Slobodan Negić.

Ona je na početku svog svjedočenja istakla da punomoćnica tuženih Marina Ivelja “vrijeđa porodice time što iznosi informacije koje nisu predmet spora”.

– Ukoliko se to ponovi, očekujem od suda da nas zaštiti – rekla je.

Nestvarno stvorenje

Potom je počela da govori o svojoj kćerki Sofiji, njenom odrastanju i njihovom porodičnom odnosu.

– Sofija je bila nestvarno stvorenje. Kada se rodila pitala sam se da li je moguće da se nešto toliko voli. Oplemenila bi svaki prostor u koji bi ušla. Svi vaspitači govorili su da ne voli da se svađa i da je uvijek medijator kada se drugi posvađaju – ispričala je Negić.

Kada su se Slobodan i ona razveli, kako je ispričala, prihvatili su još veću odgovornost prema djetetu.

– Kada smo vrijeme provodile same, to je bilo izuzetno. S druge strane, Slobodan je sa njom provodio sve svoje slobodno vrijeme. Kad se njih dvoje sretnu, to je bila nevjerovatna količina sreće. Svi su govorili o tome koliko joj je bio posvećen – dodala je.

Kako je rekla, osim što joj je bila kćerka, Sofija joj je došla kao sestra koju nikad nije imala i koju je uvijek željela.

– Ovo što sam danas sam zahvaljujući Sofiji. Ja sam se za tih 13 godina još štelovala kao roditelj. Sofija je mnogo pomagala oko mog sina iz drugog braka. Bilo joj je krivo što zbog bebe imam manje vremena za nju, ali sve se brzo sredilo – ispričala je.

O Sofijinim problemima u školi

Kako je rekla, nije se obraćala školi, “za razliku od majke dječaka koja je pisala sa službenog mejla i potpisivala se kao doktor”.

– Ja se nikada školi svoje kćerke ne bih obratila sa svog advokatskog mejla. Sramota – dodala je.

Kako je rekla, njena kćerka je u sedmom razredu poželjela zelene pramenove, što je ona podržala.

– Plašila se šta će da kaže pedagogica. Djeca su je mrzila. Pozvana je na razgovor zbog zelenog pramena i rekla da to nije primjereno za školu. Htjela sam da idem da razgovaram sa pedagogicom, ali je Sofija rekla da će ona to da riješi sama. Rečeno joj je da ima sedam dana da skine pramenove. Stalno je imala neke svoje istrage. Poslije sedam dana, Sofija joj je rekla da je pričala sa mnom i da sam rekla da joj je kosa u redu, a pedagogica joj je odgovorila: “Nisam te poslala kod mame, nego kod frizera” – ispričala je izrevoltirana majka.

Kako je objasnila, imala je potrebu da objasni pedagogu škole da se “tako ne razgovara sa djetetom”, kao i da se nada da će njena kćerka uvijek prvo njoj da se obrati, ali i da je ona ta koja bi Sofiji morala da da novac za frizera.

– Sofija nikada nije spomenula dječaka. Nisu išli u isto odjeljenje. Čula sam da je stalno govorio o tome da su njegovi roditelji važni i da je pričao o oružju i streljani – dodala je.

Sofijina drugarica ispričala šta se desilo

Posljednji put je kćerku vidjela 2. maja oko 17 sati, kada je otišla iz vikendice za Beograd. Nije željela da propusti slikanje. Kobnog 3. maja ustala je uznemirena, skuhala kafu, a onda oko 9.10 sati vidjela poruku prijateljice koja ju je pitala šta se dešava i rekla da je bila pucnjava u školi.

– Dok moje dijete leži, ja odgovaram: “Svašta, kakva pucnjava u školi?”. Pisala sam u roditeljskoj Viber grupi, niko nije znao šta se dešava, nisu se čuli sa djecom. Poslali su da su djeca u sali, a meni se Sofija nije javljala – ispričala je.

Kako je objasnila, čula se sa Sofijinom drugaricom koja joj je rekla da su bile u toaletu kada je počela pucnjava.

– Rekla mi je da je čekala Sofiju ispred. Kad je počela pucnjava, sakrila se u kabinu pored i popela se na wc šolju. Govorila je Sofiji da ne izlazi, ali ona je nije čula od pucnjave. Sofija je istrčala. Rekla je da je vidjela Sofiju da leži pored klavira, ali da su u školi rekli da nema povrijeđenih. Kada sam je pozvala drugi put, rekla mi je da je vidjela da je Sofija pogođena u ruku, da ne brine – dodala je.

Odmah je krenula za Beograd.

– Suprug mi je javio da na televiziji ide kajron da se svi koji ne znaju gdje su im djeca jave u policiju. Slobodanu je to isto javio policajac kojem je ostavio svoj broj u bolnici. Sjedila sam tamo i razmišljala o tome da če da mi kažu najgore vijesti. Kada smo ušli, rekli su: “Nažalost, nemamo dobre vijesti”. Vrištala sam, šetala po prostoriji, Slobodan je pao na koljena. Rekli su da su sigurni da je to ona – ispričala je Negić.

“Osjećam se mrtvo”

– Osjećam se mrtvo, mrtav čovjek hoda. Jedino kad se baš udubim u igru sa sinom mogu da se isključim na kratko. Muziku slušam na silu jer je to moja veza sa Sofijom, ali ne čujem je i ne osjećam isto. Idem na skijanje na silu jer smatram da nije u redu da to uskratim sinu, iako sam prvobitno mislila da nikada više neću otići na skijanje. Sve je na silu, ništa više nije spontano. Vrijeme ovo sigurno neće zalečiti. Igor Jurić je bio u pravu kada je rekao da je vrijeme najgori neprijatelj – rekla je.

Kako je ispričala, Sofijina soba i dalje je u istom stanju u kojem je bila tog 3. maja.

– Svako jutro uđem, upalim svjetla, upalim njen telefon i pustim muziku. Poljubim njenu sliku, popričamo. Uvečer ugasim svjetlo, ugasim telefon, pozdravimo se – zaključila je.

Naredna ročišta zakazana su za 4. i 5. april. Za tada su u sud pozvani Vladimir i Miljana Kecmanović, razredna starješina odjeljenja VII2, psiholog i pedagog škole kao i nekadašnja direktorica.