Jasmin Agić: Borci Armije RBiH više ne smiju reći da su bili vojnici jer je neko uzurpirao njihovu borbu

Pisac i novinar Al Jazeere Balkans Jasmin Agić nedavno je objavio roman “Tanka punta”. O detaljima ovog književnog ostvarenja govorio je za Klix.ba.

Riječ je o romanu u čijem se središtu nalazi priča o demobilisanom borcu Armije Republike Bosne i Hercegovine koji, proživljavajući kratku i strastvenu ljubav, otkriva kako još uvijek nije prevazišao ratne traume.

Važno je reći kako je “Tanka punta” roman koji se u najvećem dijelu bavi Zenicom tokom posljednjeg rata. Sudbina glavnog protagonista Ajeta obilježena je zbivanjima iz rata u tolikoj mjeri da zbog jednog “misterioznog” događaja, kojeg cijeli život nesvjesno potiskuje iz svoga pamćenja, ne uspijeva usmjeriti život u normalnom smjeru.

To je roman koji se bavi poslijeratnom bosanskom stvarnošću, problemima ratnih veterana, siromaštvom, ali najviše marginaliziranjem pojedinaca i tranzicijskom nepravdom koja uništava bosanskohercegovačko društvo. Ajet je ličnost u kojoj se prepoznaje sudbina desetina hiljada demobilisanih boraca, koji su idealistično pritupali odbrani zemlje da bi nakon završetka rata doživjeli lično razočarenje i društvenu nepravdu. Upravo ta “zarobljenost” u prošlosti Ajetu ne dozvoljava da razvije svoju ljubav sa zagonetnom Ladom, koju upoznaje tokom posjete rodbini u dalmatinskom gradu Pločama.

Agić je ovim romanom pokazao da priče koje tematiziraju rat još uvijek posjeduju snagu da zarobe čitaoca svojim zapletima, ali još i više dvojbama i dilemama koje proganjaju protagoniste takvih priča. Suštinski antiratni roman problematizira način na koji rat uništava one koji su ga fizički preživjeli, jer bez obzira koliko se nastojali odmaknuti od ratnih zbivanja shvataju da je cijeli njihov život obilježen samo jednom biografskom činjenicom, tom da su jedan dio svog života bili vojnici.

“Roman sam pisao intenzivno gotovo pune dvije godine i nastao je iz neke unutrašnje potrebe, koja mi je nalagala da se suočim sa problemima koji su dio mog intimnog svijeta. Vidite, roman je, uslovno rečeno, sklopljen iz priča desetina ljudi koje sam sretao u životu i koji su, bez obzira na sve, imali neku potrebu da pričaju o onome što im se desilo u ratu. To je bila prirodna potreba i shvatio sam da na taj način pokušavaju sebi olakšati život. Lik glavnog junaka romana Ajeta sklopio sam iz fragmenata destine drugih života, a to sam radio nastojeći njegovu životnu priču učiniti što plastičnijom i uvjerljivijom. Pokušao sam kroz njegovu sudbinu opisati šta se sve nekome moglo desiti tokom četiri godine agresije na našu zemlju, a desilo se mnogo toga, objektivno govoreći, jer nema osobe, bilo kada da je rođena, na koju rat nije direktno ili indirektno utjecao, koju rat nije, na stanovit način, ‘obilježio'”, kazao je Agić za Klix.ba.

Dodao je da je sasvim prirodno da je raj još uvijek velika tema, prije svega naših života, a onda i umjetnosti. Proživio je rat kao dijete u dobi od 10 do 14 godina.

“Zamisite samo koliko je bilo onih koji su 1992. godine bili, recimo, pet godina stariji i koji su u jednom trenutku dospjeli u mobilizacijsku dob i možda su bili regrutovani i poslani u borbu. Govorim samo o onaj najmlađoj populaciji koja je bila u životnoj dobi da može učestvovati u ratu, a gdje su svi stariji? Dakle, roman se, na mnogo načina referira na živote mnogih od nas”, naveo je.

U romanu “Tanka punta” je opisa stvarnost s kojom se suočavaju mnogi bivši borci. Pitali smo ga vjeruje li da ima istine u tvrdnji da je, kada je riječ o psihičkom teretu koji oni nose, bolje bilo u ratu nego u miru zato što je mir nepodnošljiv.

“To je veoma teško pitanje na koje zaista nemam neki konačan odgovor, ali jasno mi je šta želite reći i to pitanje najbolje opisuje ono čime sam se ‘bavio’ u romanu. Rat je nezamisliv užas, ali poražavajuće je da smo se danas, tri decenije nakon završetka, doveli u stanje u kojem ljudi govore da je u ratu ‘bilo bolje’. To vam govori da je naše društvo zapravo neuspješno društvo i da nismo uspjeli stvoriti životne okolnosti koje bi zadovoljile barem minimum očekivanja koje imamo”, kazao je.

Dodao je da se problemima bivših boraca, veterana, koliko je njemu poznato, niko se nije bavio sistematski i kontinuirano te da su bivši borci, barem većina njih, bili previše zauzeti egzistencijalnom borbom da bi imali vremena raditi na svom psihičkom zdravlju.

“Traume koje nose iz rata su teške i duboke, takve su kod sviju koji su preživjeli rat. Lično se sjećam velike gladi u Zenici tokom 1993. godine, ali ne znam da se taj historijski period danas više uopće spominje i imam osjećaj kao da smo svi namjerno odlučili da sve te ružne i bolne uspomene potisnemo duboko u podsvijest, jer je to valjda jedini način da se život nastavi dalje. Dodatni je problem što je ‘neko’ na svo to naše sjećanje spustio neku nevidljivu zabranu, omalovažio našu borbu i naše živote. Ovaj roman, kako ja to zamišljam, ima zadatak da oslobodi i te uspomene i ta naša zarobljena sjećanja i osjećaje. Iz tog stanja ‘zarobljenosti osjećanja’ valjda je i nastala odbojnost prema stvarnosti za koju mnogi misle da je lažna i falsificirana”, objasnio je.

Nekadašnji borci su danas na margini društva, dok se ratni profiteri guraju u prvi red kao oslobodioci. Postavlja se pitanje je li ovo jedan od glavnih problema zbog kojih je Bosna i Hercegovina još uvijek, na neki način, razorena država.

“Moje je mišljenje da je to glavni problem. To je ono što većinu nas baš boli. To je bio i jedan od razloga zbog kojih sam napisao roman. Želio sam pokazati kako žive i šta sve proživljavaju bivši borci, koji su sa velikim entuzijazmom išli u borbu. Srcem su branili zemlju, sve njene vrijednosti, bez razmišljanja su stavili na kocku sve što su imali, u prvom redu vlastite živote, a šta se na kraju desilo? Desilo se to da danas više ne smiju ni reći da su bili borci Armije RBiH, da se ustručavaju priznati da su bili vojnici, jer je neko uzurpirao njihovu borbu. Uzurpirali su je upravo ti profiteri, koji su iskoristili rat kako bi stekli enormna bogatstva. Ti su ljudi ‘ukrali’ njihovu borbu, ponizili ih na bezbroj načina, ogadili im ovu zemlju i uništili društvo u kojem žive. To je jedna od velikih tema romana, moram to priznati, to otkrivanje svih laži u kojima glavni junak živi i njegove reakcije kada shvati da je, dobrim dijelom, bio prevaren, ali to su sve stvari kroz koje je veliki broj vetarana prolazio. Moje je bilo samo da bezbroj njihovih osjećanja i individualnih priča oblikujem u jednu strukturu, onu romana”, naveo je.

Smatra da nas ljubav može spasiti od trauma rata koje su ukorijenjene u nama – ljubav prema porodici, djeci, komšiluku, prijateljima, zavičaju, državi i, na kraju, ljubav prema ženi.

“Ovaj roman i jeste priča o pronalasku ljubavi. O nemogućnosti da se voli, o prevazilaženju tog grča i, na kraju, o pronalasku ljubavi. Glavni junak romana, Ajet shvati, nakon mnogo unutrašnjih muka i dilema, da je zapravo sretnik jer je, nakon svega što je proživio, ipak u stanju da voli ženu, svoj rodni grad, ulicu u kojoj je odrastao, prijatelje od kojih se otuđio i na kraju zemlju za koju se borio, a na koju je ljut i gnjevan”, ispričao je.

Činjenica je da bh. književnici, režiseri i drugi umjetnici često dobijaju kritike zato što još uvijek govore o opsadi. Agić je kazao da su mu jasni su razlozi zbog kojih se upućuju primjedbe takve vrste.

“U jednom trenutku dođe se u situaciju kada društvo mora progovoriti o sadašnjosti, stanju u kojem se sada nalazi. Ljudi su, publika u najširem smislu, postali zasićeni pričama o ratu jer su željeli da neko počne govoriti o onome što se njima sada dešava, o siromaštvu, nezaposlenosti, nepravdi, korupciji, nepotizmu, ali je malo ko uviđao da su svi ti fenomeni povezani sa ratom, jer je rat prouzrokovao i pljačkašku privatizaciju i uništenje fabrika i enormno bogaćenje kriminalaca i nezaposlenost i siromaštvo u najširem smislu riječi. Osim toga, postojao je i sebičan interes određenih grupa da se prestane pisati o ratu, da se prestane svjedočiti istina o onome što nam se desilo. Mnogi su željeli da se ne govori istina o ratu i djelimično su uspjeli ubijediti javnost kako su ratne priuče passe, ali to se mijenja i taj pokušaj nije uspio”, rekao je.

Dodao je kako književnosti o opsadi Sarajeva u posljednjih dvije decenije gotovo da i nema. Čini se da se do nedavno šutjelo o ratu u Sarajevu.

“Koliko sam uspio upratiti kretanja na našoj književnoj sceni, stvari se ipak mijenjaju. Semezdin Mehmedinović je nedavno reaktualizirao svoje ratne knjige i naslovio ih ‘Rat je i ništa se ne događa’. Napisane su, pored toga, barem koliko je meni poznato, najmanje još dvije prozne knjige koje obrađuju temu opsade Sarajeva: Miljenko Jergović je napisao knjigu priča o opkoljenom Sarajevu ‘Trojica za kartal’ i rahmetli Dževad Karahasan roman ‘Uvod u lebdenje’. Očito je da moj roman dolazi u vrijeme kada postoji neka šira potreba da se iznova piše o ratu. Kada je riječ o bosanskoj kinematografiji, situacija je, pretpostavljam, složenija, jer su naši producenti nedovoljno moćni da sami finansiraju svoje filmove. Čim ulazite u neke međunarodne koprodukcije, dovodite se u stanje da vas neko uslovljava sredstvima za snimanje filmova”, kazao je.

Smatra da je pravo pitanje koliko je stranim producentima u interesu, bilo koje vrste, da snimate bosanski film sa bosanskom temom, namijenjen prvenstveno bh. publici. Čak i kada se ne bave direktno ratom on je, na neki način, tematiziran u filmovima.

“Posljednji film koji sam gledao, odličan priznajem, jeste krimić Jasmina Durakovića ‘Praznik praznine’ i to je film čija je radnja smještena u današnje Sarajevo, ali ako analizirate radnju filma shvatate da Sado iz filma i Ajet iz mog romana imaju dosta sličnosti. Obojica su dezorijentisani, izgubljeni i zbunjeni. Vjerovatno su i istog godišta i obojica se susreću sa tim kriminogenim ratnim reliktima”, naveo je.

Glavni lik u romanu “Tanka punta”, koji je pripadnik Armije Republike BiH, sudjeluje u gnusnom zločinu. To je izmišljeni događaj, plod fikcije, ali se hipotetički mogao desiti bilo gdje i bilo kada tokom rata.

“Taj događaj je najveća trauma glavnog junaka, trauma koju on, tako barem ja vjerujem, na kraju uspije savladati. To bi mogao biti ‘najškakljiviji’ dio romana, ali meni, koji sam ga pisao, potpuno je benigan osim u kontekstu fabule. Taj događaj u romanu, u cijelosti i potpuno, odredi život glavnog lika. Ponavljam, to je sve samo dio fikcionalne priče i bilo bi dobro da se tumači i interpretira isključivo kao dio romana, što, naravno, svjestan sam toga, neće biti slučaj. Još bih i ovo rekao. Detalj koji spominjete zaista je zločin, ali ako pročitate knjigu vidjet ćete da je predstavljen multiperspektivno i višeznačno. Dakle, nije nikakvo političko i ideološko pojednostavljivanje stvari pa onda i ne očekujem da će biti nekih ‘velikih’ prijepora oko sadržaja romana. Dalje ne bih više ništa govorio, jer me strah da ne otkrijem previše detalja, dijelova priče, nakon čega publika više ne bi imala interesovanja da kupi i pročita knjigu. Kako bi ova omladina rekla ne bih da spojlam vlastiti roman”, naveo je.

Zanimalo nas je očekuje li negativne reakcije na roman s obzirom na njegovu tematiku. Odgovorio je da ne očekuje ništa, ali bi ipak volio da bude i negativnih reakcija, ali mu se čini kako je naše društvo dospjelo u stanje nekog autizma i da ga ništa više ne može uzbuditi.

“Postali smo poprilično ravnodušni na mnogo ozbiljnije i strašnije stvari pa tako mislim da jedan roman i neće izazvati pretjerano puno reakcija. Čak i ako ih bude, to je sasvim prirodno i normalno. Ne može se svima knjiga svidjeti, ali radovalo bi me kada bi ljudi, nakon čitanja romana, iznosili primjedbe na knjigu, a ne na stvari koje učitavaju. Primjedbe dnevnopolitčkog, pljuvačkog i ideološkog tipa, na njih mislim, da budem jasniji. Dobro, ideološkog su prihvatljive i to bi, pretpostavljam, bio jedan vid negativne reakcije. Meni je bitno da postoje reakcije, da knjiga onoga ko je pročita ne ostavi ravnodušnim pa makar pomislio sve najgore o autoru i knjizi koju je pročitao”, dodao je.

Ne vjeruje da će se susresti s cenzurom jer tvrdi da je u Bosni i Hercegovini nema. Također je spomenuo kako je rukopis romana je imao “čudan” život, ali je na kraju svega dobio podršku za objavljivanje od peteročlanog žirija na anonimnom konkursu Fondacije za izdavaštvo.

“Naš je problem, i toga me mnogo više strah od moguće cenzure i negativnih reakcija, što živimo u vremenu banalnosti, amaterizma i svedostupnosti. Mene je strah da će moju knjigu, u koju sam uložio dvije godine mukortpnog rada i onda još 18 mjeseci u njeno objavljivanje, ‘pojesti’ knjige bez ikakve vrijednosti i značenja. Danas je dovoljno da dođete nekom poluilegalnom izdavaču ili štamparu s bilo kakvim rukopisom, kojeg niko nije pročitao i vrednovao, i da ga za svoj novac štampate i distribuirate. To je problem koji uništava našu književnost – potpuni amaterizam. Ljudi koji na takav način djeluju u književnosti, uvjerio sam se u to i sam, mnogo su vještiji u marketingu i promoviranju na društvenim mržeama nego pisci koji ozbiljno rade na svojim knjigama. Mnogo su opasniji, jer oni uništavaju suštinu književnosti, koja je bazirana na iskrenom odnosu pisca i čitaoca. Po meni, ovo stanje je gore nego cenzura. Da se ne lažemo, ja bih i volio da ima neka državna instanca koja bi zabranila roman, što bi mene odmah učinilo disidentom u društvu i time bi se interesovanje za sve što radim meteorski povećalo”, zaključio je Agić.

Roman “Tanka punta” je nagrađen na anonimnom konkursu Fondacije za izdavaštvo 2023. godine. Izdavač romana je tešanjska izdavačka kuća Planjax. Agić je nagrađivani prozni pisac, esejist, književni i filmski kritičar, koji je do sada objavio knjige kratkih priča: “Gospođica Biljana Tepalj i druge priče”, “Bahka”, “Peto godišnje doba”, “Povučen život” i “Čudo u ulici Omera Maslića”. Autor je drame za čitanje “Terezinski sužanj”, koja opisuje posljednji dan u životu Gavrila Principa i dviju knjiga eseja “Historija odbačenih” i “Književna teorija i praksa interpretacije”.

Klix.ba