Električni Fićo postojao još prije 42 godine, a 100 kilometara je prelazio za cijenu jedne kafe

„Auto na struju“ i to iz domaće radinosti, hrvatskim i jugoslovenskim cestama je vozio još prije 42 godine.

Taj simpatični, zeleni „fićo na struju“ rođen je u jednoj radionici u Velikoj Gorici, a „otac“ tog neobičnog, limenog ljubimca na električni pogon je inženjer Zlatko Šafranko.

Maštoviti inovator, o čijem je unikatnom vozilu tada pisao i Večernji list, postao je te 1982. godine vlasnik prvog, registrovanog električnog automobila na ovim prostorima.

Put od ideje do realizacije trajao je oko godinu i po. Korak po korak, strpljivim, radom inženjer Šafranko konstruisao je, prije više od četiri decenije, prvi automobil koji su, umjesto benzinskog ili dizelskog motora, pokretala dva elektromotora.

Zeleni fićo, koji se na prvi pogled ni po čemu nije razlikovao od ostalih pripadnika svoje vrste, proizvedenih u pogonima Zastave, nakon „hirurških zahvata“ u Šafrankovoj radionici, promijenio je neke „unutrašnje organe“, pa su mu ispod poklopca motora bila smještena četiri akumulatora i niz sklopki.

Novokomponovani električni fićo, kako je pojasnio njegov tvorac, nije imao mjenjač, hladnjak, vazdušni i uljni filter, a za vrijeme zimskih uslova, nije mu trebao antifriz.
60 na sat i 60 u dalj

Iako je bio jednostavan, preuređeni fićo nije baš tako jednostavno prošao sve potrebne kontrole i testiranja. Mali auto s dva motora izazvao je poprilično čuđenje, pa je dosta dugo potrajalo da vlasnik konačno dobije zeleno svjetlo za uključivanje svog fiće u saobraćaj.

„Mali zeleni“ je mogao „potegnuti“ do maksimalno 60 kilometara na čas, a s jednim je punjenjem Šafrankov auto na struju mogao preći 60 kilometara, baš kao i ostala vozila sličnih karakteristika u svijetu, u to vrijeme. No, iako je bio namijenjen isključivo za gradsku vožnju, uštede na gorivu nisu bile zanemarive. Inovator i Večernjakov novinar izračunali su tada da je za šezdesetak pređenih kilometara u fići na struju trebalo izdvojiti šest jugo-dinara, što je bilo za jedan dinar manje no što je, u to vrijeme, na kioscima, stajao broj Večernjeg lista.

Iako zadovoljan realizovanim, inovator iz Velike Gorice je planirao svoj elektro-mobil preurediti kako bi ga, umjesto struje iz akumulatora, pokretala solarna energija.

Nakon više od četiri decenije, koliko je prošlo od rođenja tog prvog, električnog auta, Večernji list je potražio i uspio pronaći njegova tvorca, velikogoričkog inovatora, inženjera Zlatka Šafranka. U razgovoru je otkrio je li zeleni Fićo još uvijek živ, koliko je dugo bio u „radnom odnosu“, koliko je, vozeći ga, uštedio, te je li zaživjela njegova ideja o autu na solarni pogon.

–Taj moj unikatni auto imao vam je dva motora, drugi motor bio je s Vespe i služio je za dopunjavanje akumulatora. Fićo je u pogonu bio dvije godine, no kilometražu nisam mjerio i ne znam tačno koliko je prešao, ali ušteda koju mi je za to vrijeme donio svakako nije bila mala. Valute su se mijenjale, ali izračunao sam da sam u svom autu na struju na 100 kilometara tada trošio oko 2 kune. Budući da je kava, početkom 80-ih, bila jeftina, baš kao i električna energija, sto kilometara sam mogao preći za tadašnju cijenu jedne kave – prisjeća se.

Nakon prvog razgovora s novinarom, 1982. godine, zeleni „fićo na struju“, doživio je, kako kaže, još jedan „mejk over“.

Fićo s akumulatorima MIG-a

-Malog zelenog su najprije pokretala četiri olovna akumulatora, tri su služila za vožnju, a jedan za upravljanje. No, nakon toga je dobio „pojačanje“, snažnije akumulatore iz MIG-ova, koje sam nekako uspio dobiti od vojske. Problem kod tih nikal-kadmijevih akumulatora je pak to što, kada se isprazne, napon odmah padne i vozilo stane, dok se kod olovnih, pri padu napona, auto najprije uspori – pojašnjava inženjer. Na pitanje je li, kako je planirao otišao još korak dalje, odnosno što je bilo s davnom idejom o automobilu na solarni pogon, odgovara kako je sve ipak ostalo samo na ideji, do realizacije nije došlo, u prvom redu zbog tehničkih razloga.

-Ispostavilo se da je površina solarnih panela, koji se mogu postaviti na automobil, premala da bi se proizvelo dovoljno energije koja bi pokretala vozilo. Fićo je, s postavljenim solarnim panelima, težio oko 750 kilograma, što je previše, pa sam od te ideje definitivno odustao – kaže Šafranko.

Naglašava kako je glavni problem s električnim vozilima, kako osamdesetih, tako i danas, deponovanje energije. Taj je problem, kako kaže, pokušao riješiti nabavkom generatora s motora jednog švedskog aviona, snage 60 kilovata, ali to mu ipak nije pošlo za rukom.

Popularni velikogorički Fićo je do posljednjeg dana vozio pogonjen akumulatorima, no na žalost, upravo ga je kiselina iz akumulatora stajala života, razlila se i nagrizla mu limariju, što je bilo kobno za „malog zelenog“.

Iako je 80-ih bio prava medijska zvijezda, nakon dvije godine vožnje, Fićo je završio na otpadu. Danas živi još samo na fotografijama koje njegov tvorac brižljivo čuva te ih pregledava s primjetnom dozom nostalgije.

Iako su od doba njegovog popularnog „fiće“ prošle 42 godine, inovator iz Velike Gorice ni sada ne miruje u penziji, nego svakodnevno radi u svojoj firmi. U 21. vijeku, kada električni automobili na cestama više nisu ni čudo ni rijetkost, a cijene goriva divljaju, Šafranko u svoju garažu ipak nije uselio novog, električnog, limenog ljubimca.

-Električni automobil ipak ne bi bio moj odabir, iz više razloga. Danas bih se svakako odlučio za hibridni automobil, ali to je, na žalost, za sada još uvijek preskupa opcija – zaključuje inženjer u razgovoru za Večernji list.