Govor Palestinke tjera suze na oči: Moj otac se spasio, drugi nisu

Danas se u Zagrebu održalo mirno okupljanje za Palestinu pod nazivom “Ne u naše ime – mir i sloboda Palestini”. Jedna od govornica na prosvjedu bila je i Hrvatica palestinskih korijena Amani El Balavi. Njen otac je bio u prvoj skupini hrvatskih državljana koji su 4. novembra iz Pojasa Gaze stigli u Hrvatsku.

– Mir koji ja vama danas želim je tako apstraktan pojam. Nekom je mir očuvanje žive glave. Mir, dostojanstvo, sloboda kretanja, govora, postojanja. Za druge to znači opresija, demoliranje kuća, kolektivno kažnjavanje, blokada, zatvaranje, ponižavanje i ubijanje – rekla je El Balawi.

– Spomen Palestine kod nekih izaziva tugu pomiješanu s bijesom zbog nemoći jer nevini narod gine pred našim očima, dok se drugima srce stegne zbog sjećanja iz djetinjstva, lijepih dana zajedništva ispunjenih snovima. Skromni su to snovi, mnogima od nas nezamislivi – rekla je.

“Ne postoji sukob Palestinaca i Jevreja”

“Ovo nije prvi put da se nad stanovnicima Gaze vrše zlodjela, ovo je šesta vojna agresija Izraela u posljednjih 15 godina. A na Zapadnoj obali se nad palestinskim stanovništvom svakodnevno vrše ubijanja, maltretiranja, izbacivanja, demoliranje, omalovažavanja, uništavanja. Tamo nema Hamasa pa se pitam koja li je izlika za to”, rekla je.

Kaže da zločin u Gazi nije vjerski sukob i da cilj Palestinaca nije targetiranje Jevreja. Historija pokazuje da su na području Palestine nekad svi živjeli u miru, kršćani, muslimani, sefardski Židovi, kaže El Balavi.

– Nisu Palestinci ti koji su proganjali i ubijali. Ne postoji sukob Palestinaca i Židova nego borba Palestinaca za svoju državu – kaže.

“Posramljena sam jer moje suze ne teku kao prije”

– Ne postoje nesuglasice između Palestinaca i Jevreja, nego borba Palestinaca da postoje kao dostojanstven narod i da se zovu svojim imenom. I borba protiv kolonizatora, vojnika koji nameću sustav rasne diskriminacije, i Apartheida koji je potvrđen od strane brojnih međunarodnih, palestinskih i izraelskih organizacija za ljudska prava.

– Posramljena sam jer moje suze ne teku kao prije. Bespomoćno lice oca koji traži svoje četvero djece pod ruševinama i onaj krik kćerke koja je izgubila oca totalno mi je slomilo srce. Utrnula sam. To je mogla biti moja sudbina, sudbina svakog od nas – kaže. 

Dodala je da osjeća krivnju jer se njen otac spasio dok ostatak obitelji i 2.3 miliona ljudi i dalje proživljavaju genocid.

– Otac me pitao zašto je njegov život vrjedniji od drugih. Ionako je bio tih, postao je još tiši – rekla je.

Izrael pokušava utišati Palestince, kaže. “Hvala vam što ste tu i što dijelite našu bol”, rekla je.

– Svijet je rekao ‘nikad više’, a ponovilo se više puta – rekla je i pozvala na zaustavljanje etničkog čišćenja.