Hari Mata Hari: Zašto sam se povukao iz javnosti

Hari Mata Hari (62) jedna je od najvećih i najdugotrajnijih muzičkih zvijezda na ovim prostorima. Teško je pronaći njegovu pjesmu koja nije hit, isto kao što nema dana da radijske i TV stanice ne emitiraju njegove numere. On je odavno postao muzički brend, pa ga skoro niko više i ne oslovljava imenom Hajrudin Varešanović.

On isto tako radi koncerte punom parom, prošlog mjeseca u beogradskoj MTS dvorani imao je tri uzastopna koncerta, širom Evrope puni sale, ali ga ne neki čudan način uopće nema u javnosti. Potpuno se povukao, pa čak se rijetko može vidjeti na ulicama rodnog Sarajeva.

Ne trčim

U ekskluzivnom intervjuu za „Dnevni avaz“ Hari je otkrio šta se ustvari s njim dešava, zašto ne snima nove pjesme, kakav je dedo…

– Reproduktivni rad nas je nekako umorio. Mene javnost zna kao takvog – šta god napravim ne trčim da to iznesem u javnost. Tako da sam ja zatvoren i po privatnom i po sviračkom planu, ja sam generacija novih pjesama. A novu pjesmu nisam odavno već objavio i zbog korone i zbog zabrana… Jednostavno sam čovjek koji stvara u tandemu s Fahrudinom Pecikozom. Mi smo zajedno kao Džon Lenon i Pol Makartni. I Peca je otišao nekim svojim putem. Sretan je, strastveni je ribar i veoma je smanjio proizvodnju pjesama. Gledajući nas, muzejske eksponate, kako ja zovem moju generaciju, svi pomalo snimaju. A ja nisam ama baš ništa i baš sam se i poželio. Moram malo stati da vidim gdje ću, šta ću. Moram Pecu, kao svog partnera, inspirirati. To su moji problemi što sam samozatajan…

Distancirali ste se od javnosti.

– Tako je. Javnost prima sve – od ratova, dodjele Oskara… Od „Golubice“ je prošlo 45 godina, od mog početaka rada, uvijek se znalo da Hari nije taj koji se nameće i kad radi, a kamoli kad ne radi. Ja baš moram nešto dobro napraviti pa čekati da me neko dobro pohvali, kao neko dijete. Izgleda takav je svijet da ljudi više pričaju o sebi, a ne čekaju da ih neko pohvali.

Tako bi trebalo biti. Ja sam i puno radio u životu i puno koncerta, albuma, malo sam se umorio. Bilo je svega u mom životu od korone i na privatnoj bazi… Sve je, hvala Bogu, dobro, ali to me usporilo. I to mi je malo smanjilo moj merak, užitak.

Pozivam Pecu

Nadam se da je sada sve uredu.

– Jeste, to su stvari koje svako doživljava. Meni nikad u 45 godina ništa nije bacilo muziku u zapećak, a zadnjih pet godina puno stvari se izdeševalo koje su uspjele muziku meni baciti u drugi plan. Ja, naravno, profesionalno radim velike koncerte i divnih koncerata smo napravili zadnju godinu. Mora Peco, javno ga pozivam da se vrati.

Vama reklama nije potrebna

– Reklama svakom treba, ali je meni manje neophodna zato što je meni najvažnije obavještenje za moje fanove.

Vi ste uglavnom u Sarajevu?

– Ja živim u Sarajevu. Imam svojih par mjesta gdje se dobro jede, gdje su moji drugovi i nisam nešto šetač po gradu. Nekad sam bio, ali ljudi se mijenjaju.

Brojna familija

Koliko ste u proteklom periodu imali vremena za porodicu?

– Najviše, ovih zadnjih četiri-pet godina. Malo sam ja kampanjac. Godine su me vukle poslu, a ove posljednje su odvukle porodici. A moja je, zna se, familija brojna i okrenuo sam se njihovom uspjehu.

U Vašim godinama ljudi u „normalnim“ zanimanjima počinju misliti na penziju. A Vi?

– Muzika i dalje. Moj izgled i glas još uvijek su betonsko armirana konstrukcija, samo je pitanje novih pjesama. Ako nekad i odlučim da se povučem, okrenut ću se pravljenju pjesama, pravljenju mladih. Poslije muzike-muzika.

Dobio sam i Varešanovićku

Ljudi se iznenade kada čuju da ste Vi dedo i da imate četvero unučadi.

– Dobio sam i od Maka napokon Varešanovićku. Unuku. Damir je dobio sina ima dvije godine. Za Nađu se zna – dva sina. Sad je četvorka. Oni svi žive vani. Viđamo se često.

 O mladim snagama

– Puno stvari se izdešavalo i prije mene i poslije mene. Mnogo se pojavilo kvalitetnih pjevača. Muzika je stvar ukusa. Svako vrijeme nosi svoju muziku – govori Hari.

Avaz